Marija De Mattias (Vallecorsa, 4. 2. 1805. – Rim, 20. 8. 1866.), utemeljiteljica Družbe Klanjateljica Krvi Kristove, proglašena blaženom 1950. i svetom 18. 5. 2003. u Rimu.
U tom vremenu rodila se i Marija De Mattias, dijete iz imućnije obitelji u Vallecorsi, na jugu Papinske Države. Na njezin odgoj najviše je utjecao otac, koji je imao strpljivosti i želje da svoju nemirnu i živahnu kćer odgoji i prenese joj ljepotu kršćanskog poziva. Marija je bila bistro dijete i zarana su je posebno zainteresirale očeve priče o biblijskim junacima i vazmenom Jaganjcu, koji je prolio Krv za svakog čovjeka.
Nažalost, prolijevanje krvi bilo je dio Marijine stvarnosti, što će obilježiti njezin život i duhovnost. Još kao devetogodišnja djevojčica bila je svjedokom nasilnih ubojstava na ulicama Vallecorse koja su počinili pobunjenici iz obližnjih šuma i brda iznad mjesta. Naime, Vallecorsa, kao i druga izdvojena i zabačena mjesta na jugu Papinske države, u to vrijeme zahvaćeni su pokretom hajduštva koji je nastao zbog nezadovoljstva i ratnih zbivanja za vrijeme i nakon Napoleonovog vladanja. Iz različitih razloga neki su pobunjenici odlazili u šume i živjeli od pljačke i napada na stanovništvo po obližnjim mjestima, a osobito su česte bile osvete.
Državne vlasti više nisu mogle nadzirati ovaj pokret, zbog čega papa Pio VII. organizira evangelizaciju tih područja i ovu službu povjerava Družbi Misionara Krvi Kristove i njezinu utemeljitelju Gašparu Del Bufalu. Misionari odlaze u pogođene krajeve, održavaju misije i pozivaju stanovnike da se vrate svom kršćanskom životu i pomire između sebe. Gašpar je 1822. održao misije u Vallecorsi kao jednom od glavnih centara hajduštva. Na njima je sudjelovala i, tada, sedamnaestogodišnja Marija, kojoj će susret s Gašparom promijeniti život i potaknuti želju da bude apostol poput njega.
Do tog trenutka prolazila je fazu mladenačkih briga, okrenutosti sebi i svom izgledu, ali ne osjećajući da joj to donosi istinsko zadovoljstvo. Nakon misija ostavlja svoje prošle navike i vrši djela pokore i askeze. Uslijedio je njezin duhovni hod, a Providnost će ju postepeno voditi preko Misionara Giovannija Merlinija, njezinoga duhovnog vođe, koji će ju duhovno pratiti cijelog života.
Na početku svoga duhovnog puta Marija prolazi vrijeme borbe i traganja, zatvorena u svoju sobu, djelomično i zbog opće nesigurnosti, osobito za žene, od čestih razbojničkih napada na mještane Valecorse. Njezini ukućani, osobito majka, ne razumiju zašto se njihova Marija sve više povlači i zatvara u sobu, moli, ne odlazi na obiteljske zabave te čini čudna i nerazumljiva djela, kao što je oblačenje stare i poderane haljine. Na kraju te borbe izlazi ojačana, sa željom da se posveti Gospodinu.
Međutim, ni tada joj još nije jasno kakav joj je put Bog namijenio. Često razmišlja da se povuče u zatvoreni, kontemplativni samostan, a s druge strane osjeća da ju Bog želi da među ljudima radi na spasenju duša. Dok je još u fazi promišljanja i otkrivanja, započinje aktivni apostolat među djevojkama svoga mjesta: okuplja ih na molitvu, uči ih čitati, organizira zajednička druženja i pobožna djela.
U dobi od 29 godina, nakon osluškivanja i dogovora s duhovnim vođom, napušta rodnu Vallecorsu i odlazi u Acuto kako bi kao učiteljica radila s djevojkama. Odlazi s jasnom vizijom da ne želi biti samo obična pobožna učiteljica. Želi osnovati Institut s ciljem promicanja slave božanske Krvi, posvećenja duša i rada na duhovnoj, moralnoj i socijalnoj obnovi društva koji će uključivati daleko više aktivnosti od poučavanja djevojčica. Nakon što je došla u malo brdovito mjesto Acuto, već sljedećeg dana, 4. ožujka 1834., osniva Institut Klanjateljica Krvi Kristove.
Iako u skromnim i siromašnim uvjetima, Marija započinje rad u školi s djecom. Već na početku organizira i molitvene susrete za žene, pobožnosti, duhovne obnove, otvara vrata samostana za žene koje se žele nekoliko dana povući u sabranost i molitvu, propovijeda po ulicama Vallecorse. Postaje poznata kao «žena koja propovijeda» te ju mnogi izdaleka dolaze slušati. Zbog toga ima problema s crkvenim vlastima, ali nakon što su čuli njezin zanosni govor, dopuštaju joj da nastavi.
Nakon skromnih početaka u Acutu, javljaju joj se prve djevojke koje ju žele nasljedovati. Iako Marija mora češće mijenjati i kuću za stanovanje u Acutu, prepuštena je Providnosti. Prvu zajednicu izvan Acuta osniva u Vallecorsi, 1840. Uskoro je pozivaju svećenici i općinski namjesnici da otvori škole i u njihovim mjestima. Osobito joj je bilo stalo da odgovori na pozive u siromašnim i udaljenim mjestima. Do kraja života otvorit će 68 zajednica i proširiti Družbu u Englesku i Švicarsku, pripajanjem družbe iste duhovnosti Krvi Kristove koju je vodila s. Teresia Weber.
Iako je Marija najviše radila s djevojčicama u školi i sa ženama na pobožnim susretima, nijedan čovjek nije bio izuzet iz interesa njezine ljubavi i apostolata. Dragi bližnji, kako ga je Marija često nazivala u svojim pismima, bio je ustvari objekt njezina života: želi doći do svakog čovjeka jer je za svakoga Krist prolio svoju Krv. Zato je duhovno, a i materijalno, pomagala svakomu koliko je mogla, a oso-bito su joj bili bliski siromasi. (Marijina zauzetost za dragog bližnjeg)
Veliku duhovnu baštinu i saznanja o počecima širenja družbe ostavila nam je u svojim pismima: biskupima, svećenicima, župnicima i, naravno, sestrama – potičući ih na nesebično i predano služenje Bogu. Posebno su dragocjena njezina pisma don Giovanniju Merliniju, svom duhovnom vođi, koja su prepuna otkrivanja njezine duše i Božjega vodstva, kojemu je bila potpuno otvorena. U pismima se vide Marijini nadnaravni motivi služenja i duboke kontemplacije Krista Raspetoga – kojim je bio nadahnut sav njezin trud i zalaganje za dragog bližnjega.
Njezinom životu nisu nedostajale patnje, kako od strane biskupa i svećenika s kojima je surađivala, tako i od vlastitih sestara, koje ponekad nisu mogle shvatiti ni nasljedovati njezinu revnost i zauzetost za Kraljevstvo. Uranjajući u otajstvo Kristove muke i klanjajući se njegovoj Krvi, nije bilo moguće da i sama ne osjeti patnju i križ. Nju je posebno radosno prihvaćala kao dio sudioništva u Kristovu djelu otkupljenja i željela je da svaka sestra sve više uranja u vazmeno otajstvo.
Napisala je Pravila Družbe 1838. i 1857. Od svojih sestara tražila je i željela da budu apostoli, žene u službi drugim ženama, svjedoci koji nastoje propovijedati Evanđelje svojim životom i riječima, da budu redovnice na nov način. Njihov je apostolat odgajati žene i djevojke kako bi vjerski, duhovno, humano i kulturno napredovale te kao zdrave majke i supruge odgajale nove naraštaje.
Papa Pio XII. proglasio ju je blaženom 1950., a 18. svibnja 2003. svetom ju je proglasio papa Ivan Pavao II. te ju cijeloj Crkvi predstavio kao model življenja kršćanskog i posvećenog života, nazvavši je gorljivom mističarkom i zanosnom ženom akcije, koja je na području odgoja i evangelizacije otvorila nove putove ženine prisutnosti u Crkvi i ponudila originalne modele služenja Evanđelju.
