Blažen kog izabra i k sebi približi,
on boravi u dvorima tvojim. (Ps 65,5)
Gospodar života i smrti pridružio je zboru otkupljenih našu sestru DOMINIKU SANTRO čiji se život tiho ugasio u samostanu u Ivanečkom Vrhovcu 27. siječnja 2024., u 84. godini života i 63. redovništva.
Sestra DOMINIKA (Finka) SANTRO je rođena 15. ožujka 1940. u mjestu Kukavice, općina Kupres u Bosni i Hercegovini, od oca Joze i majke Janje rođene Lozančić. Krštena je u župnoj crkvi sv. Ive Krstitelja – Otinovci 17. ožujka 1940.
Odrasla je u dobroj kršćanskoj obitelji uz brata blizanca Božu, sestru i još tri brata. Roditelji su imali devetoro djece, troje ih je umrlo u ranoj dječjoj dobi, a dvije kćeri i četiri sina proživjeli su svoj životni vijek ovdje na zemlji.
Iz rodnog su Kupresa njezin otac i dvojica braće s obiteljima preselili u mjesto Mahovljani, općina Laktaši kod Banja Luke. Tako je s. Dominika sa svojim bratom, nekoliko mjeseci nakon rođenja, u ljeto 1940. iz Kupresa donesena u Mahovljane. Tu su njen otac i njegova dva brata s obiteljima živjeli u zajednici sve do 1953. godine, kada su se tri obitelji podjelile.
U zajednicu Klanjateljica Krvi Kristove s. Dominika je ušla 27. srpnja 1957.
U Zagrebu je završila srednju tekstilnu školu, zanimanje konfekcijski krojač. Redovničku formaciju nastavlja ulaskom u novicijat 15. kolovoza 1960., godinu dana kasnije položila je prve zavjete, a 15. kolovoza 1966. doživotne.
Tijekom gotovo 63 godine redovničkog života svoju posvetu Bogu živjela je obavljajući razne poslove u našim zajednicama i župama. Nakon prvih zavjeta u Zagrebu je (1961.-1962.) pohađala Katehetski tečaj. Zatim je godinu dana djelovala na župi u Bjelovaru. Potom je premještena u Novu Topolu (1963.-1974.) gdje se bavila šivanjem, bila poglavarica velike zajednice i brinula za starije i bolesne sestre. Sljedeću godinu dana (1974.-1975.) djelovala je na župi u Topuskom, a zatim je tri godine u Novom Slankamenu (1975.-1978.) bila poglavarica zajednice i bavila se šivanjem. Ponovno dolazi u Zagreb – Miramarska (1978.-1983.) za poglavaricu zajednice. U Karlovcu – u Radićevoj (1983.-1991.) također je šivala.
Godine 1991. ponovno se vraća u Novu Topolu za poglavaricu zajednice gdje je zajedno sa sestrama proživjela strah i neizvjesnost rata, maltretiranja i progonstvo. Dvije godine (1995.-1997.) bila je poglavarica nove zajednice u Ivanečkom Vrhovcu, gdje su smještene starije sestre nakon istjerivanja iz naših samostana u Bosanskom Aleksandrovcu i Novoj Topoli. Zatim je dvije godine (1997.-1999.) provela u Biskupskom ordinarijatu u Banjoj Luci radeći na porti i druge kućanske poslove. Od 1999.-2011. u župi Svete Obitelji u Slavonskom Brodu vršila je službu sakristanke i ostalih poslova u domaćinstvu. U novoj kući u Karlovcu (2011.-2014.) služila je kao kuharica i pomagala u radionici crkvenog ruha. Od 2014.-2022. živjela je u zajednici u Novoj Gradišci šivajući i radeći kućanske poslove, a jedno vrijeme je bila poglavarica zajednice.
Tijekom epidemije Covida-19, koji je teško preboljela, počele su osjetno slabjeti njezine fizičke snage te je u ljeto 2022. godine prešla u zajednicu u Ivanečkom Vrhovcu gdje je vršila svoje poslanje zagovorne molitve i prinošenja patnje.
Gdje god i što god je radila, povjereni posao je obavljala odgovorno i savjesno s puno taktičnosti i finoće prema svakome. Malo je govorila riječima, ali djelima je ostavila pečat svoje prisutnosti. Istinski se zanimala za druge i našla načina biti im blizu. Znala je reći: Bit će što će biti, a to bi značilo: Budi volja Božja! Vedro i požrtvovno služila je sestrama, Božjemu narodu i svećenicima. Svugdje je bila voljena i poštovana.
U mnogim zajednicama dugi niz godina s. Dominika je bila poglavarica, uvijek smirena, blaga kao prava majka, sestra i prijateljica. Bila nam je uzor u zajedničkom življenju. Njegovala je svoj duhovni i molitveni život. Križ Kristov joj je uvijek bio nadahnuće da mu služi u svako vrijeme i u svim životnim izazovima. Puna vjere i predanja u volju Božju, što je bio izvor njezine otpornosti u životu, usmjeravala je i dragog bližnjeg i mnogim obiteljima pomagala nositi se sa životnim poteškoćama. Iako je njezino služenje naizgled bilo usmjereno na zajednicu i sestre, u duši je bila velika pastoralka i pronalazila prilike u svakodnevnici u Isusovu duhu pomagati siromasima, samohranim majkama, vojnicima, roditeljima i svima koje je Gospodin stavljao na njezin životni put. Bila je osoba koja je ulijevala povjerenje i uvijek je imala „uho za čuti“ i podržati drugoga.
Govoreći o svojim uspomenama na s. Dominiku jedna od sestara zajednice citirala je sljedeći tekst: „Najviše je promjena u svijetu nastalo pod utjecajem ljudi koji nikoga nisu željeli promijeniti već su samo bili putokaz svojim ponašanjem, druge oduševili i promijenili im način života.“ Takva je bila naša s. Dominika.
I kad je onemoćala i bila potpuno ovisna o tuđoj pomoći, slabo je komunicirala i jedina riječ koju je izgovarala za svaku i najmanju uslugu bila je riječ HVALA.
Zahvaljujemo Bogu za dar života s. Dominike koji je proživjela u jednostavnosti i vjernosti. Neka joj Gospodin udijeli vječni mir i radost u nebu.
Sprovodne obrede 29. siječnja 2024. u 11:00 sati predvodio je vlč. Krunoslav Sajko, župni vikar u Ivancu. Ispratile su je sestre Klanjateljice njezine zajednice u Ivanečkom Vrhovcu i dvadesetak sestara iz drugih zajednica. Brat Božo, šogorice, brojni nećaci i nećakinje i druga rodbina svojom su nazočnošću i molitvom očitovali svoju bliskost, ljubav i poštovanjem prema s. Dominiki. Pokopana je u grobnici zajednice Klanjateljica Krvi Kristove na groblju u Ivancu. Sv. misu zadušnicu u samostanskoj kapelici u Ivanečkom Vrhovcu predvodio je vlč. Stjepan Šoštarić, duhovnik sestara u samostanu, uz koncelebraciju vlč. Krunoslava.
Na završetku mise zadušnice s. Zdravka Leutar, regionalna poglavarica, dirljivim se riječima prisjetila svjedočkog življenja s. Dominike, izrazila sućut nazočnoj rodbini i zahvalila svima na sudjelovanju u ispraćaju na posljednji počinak.
Klanjateljice Krvi Kristove, Regija Zagreb
