U utorak, 9. svibnja 2023. na zagrebačkom groblju Mirogoj u Zagrebu sahranjena je s. Veronika (Mara) Radoš, Klanjateljica Krvi Kristove Regije Zagreb koja je 6. svibnja, nakon osam mjeseci teške bolesti, završila svoje ovozemaljsko hodočašće u 74. godini života i 54. redovništva.
Uz sudjelovanje pokojničine sestre Zore, nećakinja i nećaka te druge rodbine i oko 40 sestara Klanjateljica Krvi Kristove predvođenih regionalnom poglavaricom s. Zdravkom Leutar, sprovodne obrede predvodio je fra Ivan Karlić, član Hrvatske provincije sv. Jeronima franjevaca konventualaca, rođak s. Veronike, zajedno s mons. Nedjeljkom Pintarićem, svećenikom Zagrebačke nadbiskupije p. Marianom Passerini, članom zajednice Sinovi Bezgrješne iz Kutine i p. Ivanom Raljušićem, đakonom Misionara Krvi Kristove.
Uz koncelebraciju dvojice svećenika, Misu zadušnicu nakon sprovoda predslavio je mons. Nedjeljko Pintarić u samostanskoj kapelici regionalne kuće Klanjateljica Krvi Kristove na Tuškancu u Zagrebu.
Sestra Veronika, krsnim imenom Mara, Radoš rođena je 4. travnja 1950. u selu Letka kod Tomislavgrada u Bosni i Hercegovini od roditelja Ivana Radoš i Anđe rođene Karlić. Krštena je 7. travnja 1950., a krizmana 13. srpnja 1958. u rodnoj župi Svetog Mihovila Arkanđela u Tomislavgradu.
Povijest njezine obitelji prožeta je raznim patnjama i nevoljama. Tijekom II. svjetskog rata majka je oslijepila. Kada je Mara imala 10 godina iznenada joj je preminuo otac od tumora na mozgu. Ostala je slijepa majka s troje maloljetne, nezbrinute djece. Za njih je, uz svoju obitelj, svesrdno brinuo najstariji brat Juro.
U zajednicu Klanjateljica s. Veronika je došla 2. rujna 1964. Započela je postulaturu 12. veljače 1967., novicijat 15. kolovoza iste godine. Prve zavjete je položila 15. kolovoza 1969., a doživotne 15. kolovoza 1974. U svojoj molbi za doživotne zavjete napisala je: „Moja najveća želja je raditi za duše otkupljene Kristovom Krvlju, prema pravilima naše Družbe, u kojoj želim vjerno služiti Kristu do kraja života.“ Ovaj prvotni entuzijazam trebalo je živjeti u izazovima života, ali milosrdni Gospodin je uvijek našao načina da ju osnaži i podrži na započetom putu. Uz redovničku formaciju završila je medicinsku školu te je dugi niz godina kao medicinska sestra radila u domovima za starije i nemoćne u Njemačkoj – u mjestima Deggendorf, Lohr am Main i München, a kasnije i u Rötenbachu. Kratko vrijeme je brinula za starije i nemoćne sestre u Novoj Topoli, a nekoliko godina je radila u dječjem vrtiću u Šibeniku na Baldekinu, gdje je bila i poglavarica zajednice.
Nakon domovinskog rata 1995. dolazi u Zagreb i sve do umirovljenja 2015. radila je u KBC Dubrava u Zagrebu kao medicinska sestra boraveći tih godina u zagrebačkim sestarskim zajednicama na Trešnjevci, Tuškancu i Miramarskoj. Tijekom 20 godina rada u bolnici svojom praktičnom i dosjetljivom ljubavlju bila je velika podrška djeci koja su dolazila na njezin odjel od najmlađe dobi, kao i djeci s teškoćama u razvoju te njihovim roditeljima. Majčinskom ljubavlju i zauzetošću uz potrebnu medicinsku terapiju pružala im je i duhovnu i svaku drugu podršku te roditeljima budila nadu i bila vjetar u leđa u tim teškim trenucima neizvjesnosti za njihovu djecu. U nepoznatoj sredini, jer su dolazili iz različitih krajeva Hrvatske i Bosne i Hercegovine, i križevima koje su prolazili sa svojom djecom sestra Veronika im je bila sigurna luka s potrebnim informacijama i resurs duhovne snage po molitvi i približavanju Kristu. Jako je voljela svoj posao i bila uistinu Veronika, kako joj i ime kaže, radosna, zadovoljna i ispunjena svojim služenjem i poslanjem redovnice i medicinske sestre. Bila je cijenjena i poštovana od kolegica i liječnika što su iskazali na rastanku, na dan njezina odlaska u mirovinu, priredivši joj svečani oproštaj s izrazima zahvalnosti. Sestrama i svećenicima, kako Klanjateljicama tako i drugih redovničkih zajednica, pomagala je pri različitim zdravstvenim potrebama i nastojala biti od pomoći.
Nakon umirovljenja djelovala je jednu godinu u zajednici Nova Topola, zatim dvije godine u Banjoj Luci – Novi Nazaret. Godine 2018. s radošću je prihvatila svoje poslanje na otok Silba kod Zadra, gdje je uz još jednu sestru bila podrška malobrojnom starijem stanovništvu otoka. U obavljanju povjerenih poslanja bila je uvijek temeljita i požrtvovna, uvijek spremna pomoći u zajednicama gdje je živjela. U ljeto 2022. počeli su se javljati znakovi ozbiljne bolesti te je nakon nekog vremena liječenja u bolnici u Zadru prevezena u Zagreb. Slijedile su mnogobrojne pretrage radi uspostavljanja dijagnoze, a zatim mukotrpno liječenje u KBC Rebro u Zagrebu i u Stubičkim Toplicama. U siječnju 2023. smještena je u sestarski Dom za starije i nemoćne Dragi bližnji u Okučanima, gdje joj je pružena potrebna njega zdravstvenog osoblja, a osobito sestara zajednice koje djeluju u Domu. Radi pogoršanog zdravstvenog stanja početkom travnja smještena je u bolnicu u Novoj Gradišci gdje je i preminula.
Draga s. Veronika, vjerujemo da si tijekom života izvršila svoje poslanje koje ti je Gospodin povjerio. Zahvalne za dijeljenje života s tobom u raznim etapama, molimo da te Gospodin primi u svoj mir i stanove koje nam je pripravio u domu Oca svoga. Počivaj u miru.
Zagreb, 10. svibnja 2023.
