Tradicionalni Dan Klanjateljica Krvi Kristove ove je godine uoči treće vazmene nedjelje proslavljen na Udbini, gdje su u subotu 4. svibnja zajedno sa šezdeset sestara hodočastili članovi Zajednica Krvi Kristove (ZKK), bivše članice Družbe te drugi suradnici.
Riječ dobrodošlice hodočasnicima, njima više od 500, u crkvi hrvatskih mučenika uputio je domaći župnik vlč. Josip Šimatović. On je predstavio samo svetište, ali i posvijestio važnost toga kraja u teškoj hrvatskoj povijesti tijekom mnogih stoljeća.
Kao neposredna priprava za misno slavlje održano je euharistijsko klanjanje, koje su pripremile sestre, članice Povjerenstva za zajednice Krvi Kristove i ASC pridružene.
Euharistijsko slavlje u zajedništvu s osam svećenika predvodio je gospićko-senjski biskup mons. Zdenko Križić, a pjevanjem je animirao zbor sestara Klanjateljica Krvi Kristove.
Uvodeći u slavlje, biskup Križić je naglasio da na riječ „mučenik“ ili „mučenici“ prva slika koja se predočava uvijek je krv jer „to su ljudi koji su prolili svoju krv za Isusa“. Podsjetio je i na Tertulijanove riječi kako je „krv mučenika sjeme novih kršćana“, što znači „krv mučenika je živa jer na koncu i krv predstavlja život. Krv je sjeme i u sebi nosi život. Ne zato što bi krv tih ljudi imala toliku snagu, već što su se ti ljudi hranili Tijelom i Krvlju Kristovom. Mučenici su nosili u sebi Isusov život, mogli bismo reći i Isusovu Krv. To je taj misterij koji na poseban način štuje vaša Družba“, rekao je biskup. Također je naglasio kako po Isusovoj Krvi i Tijelu ne samo postajemo slični s njim, nego ulazimo s njim u krvnu vezu, u rodbinsku vezu. „Po Krvi Kristovoj, mi s Isusom postajemo jedno tijelo, krvna veza i po tome moramo svjedočiti sličnost Isusu u našem životu, u našem djelovanju. Molimo Gospodina da i kod ove mise u kojoj ćemo blagovati njegovo Tijelo i njegovu Krv u nama poraste ta sličnost, da u nama bude prisutniji Isusov život, koji će biti i vidljiv, jer samo tako možemo biti njegovi autentični svjedoci“, potaknuo je biskup Križić.
Biskup se u prigodnoj homiliji osvrnuo na misna čitanja. Odlomak iz Djela apostolskih govori o prvoj ozbiljnijoj krizi unutar prve kršćanske zajednice, „stoga dvije stvarnosti moraju ići zajedno, „molitva i naviještanje Riječi“; jer „ako je išta sigurno onda je ovo: nema uspjeha u navještaju bez molitve. To je istina za sva vremena.“ Biskup je podsjetio kako su učenici imali jasan primjer u samom Isus: „On je svoje naviještanje pripremao i pratio molitvom. Evanđelist Luka, koji je i pisac Djela apostolskih, to posebno ističe. Isus uvijek nalazi vremena za molitvu. Bez obzira koliko mu dan bio ispunjen i naporan, on za molitvu nađe vremena. Ako ne preko dana, onda preko noći. On molitvom priprema svoje djelovanje. Prije izbora svojih učenika, Luka piše, on se povlači na osamu i provodi cijelu noć u molitvi. On molitvom priprema ispovijest vjere svojih učenika. Po njegovoj molitvi Petar prima objavu i ispovijeda Isusovo božanstvo. Svojom molitvom izaziva kod učenika želju da budu poučeni u molitvi, da mole na njegov način. Moli za Petra, buduću stijenu Crkve, da ne malakše njegova vjera jer zna da će ga sotona rešetati kao pšenicu.“
Biskup je naglasio da nije dovoljan samo navještaj da bi netko bio vjerodostojan Isusov svjedok: „Uz navještaj mora biti i svjedočki život. U navjestitelju mora biti prepoznatljiv Isus, odnosno Isusova ljubav. Opet, to se ne događa bez molitve. Evanđelist upućuje jasnu poruku svakom kršćaninu: u iskrenoj molitvi događa se preobrazba života. Nema tog života koji se duhovno promijenio bez molitve.“
Govoreći o djelovanju, biskup je upozorio na potrebu da djelovanje, „aktivizam“, ima dušu, Duh, tj. „ima li u tom aktivizmu prostora za molitvu, za meditaciju, za traženje volje Božje? Ako toga nema, onda taj aktivizam nije ‘posluživanje riječi’, nego neko vlastito dokazivanje i promocija sebe.“
Podsjetio je kako u Crkvi ima prostora za sve. Ne moraju svi raditi sve. Svatko ima svoje darove. „Nije najbitnije što tko radi. Nema u Božjim očima ugledne i manje ugledne službe. To su ljudske izmišljotine. Razlika je samo u tome tko radi s više ili manje ljubavi. Nije najviša ona služba ili ono služenje iza kojega ne treba prati ruke. Veća je istina da je to obratno. Treba nositi Krista gdje god ide, gdje god djeluje, bez obzira koji posao radio.“
Vraćajući se na odlomak iz Djela apostolskih o izboru onih koji će vršiti karitativno djelovanje, podsjetio je kako kriterij nije bio veće i manje stručnosti u tom poslu, nego da to budu ljudi „na dobrom glasu“. „Svi mi želimo biti na „dobrom glasu“ pa to nekada hoćemo postići na ovakav ili onakav način. Kada netko to želi postići zbog nekog svog prestiža, onda je to znak da previše evanđeoskog ugleda neće nikada imati. To se ne postiže umjetno. Kršćanin treba živjeti dosljedno svoj kršćanski poziv, redovnik svoj redovnički poziv, i to je jamstvo dobrog glasa jer to se ne može ne zapaziti. Ne smijemo zaboraviti da to biti ‘na dobrom glasu’ ne znači biti poštovan od svih. Naprotiv, bit će uvijek i onih kojima baš to, što ste na dobrom glasu, jako smeta. Lako se dogodi da baš vaš život ‘na dobrom glasu’, vaš dosljedan kršćanski ili redovnički život bude ‘utjelovljeni ukor’ nečijem lošem životu, kako veli knjiga mudrosti. Živjeti ‘na dobrom glasu’ redovito nosi sa sobom i mogućnost različitih oblika proganjanja i trpljenja. S tim treba računati. I Isus nije bio progonjen što je činio neko zlo, nego što je činio dobro.“
„Biti autentičan redovnik ili redovnica, biti autentičan kršćanski laik, nije lako. To košta puno. Nitko od nas u svom pozivu ne putuje stalno pod vedrim nebom i mirnim morem. Nadolaze i oluje i protivni vjetrovi. Nekada ćemo i shrvani upravljati pogled prema nebu i pitati: ‘Zašto, Bože?’ Isus nam neće dati direktan odgovor, ali će nam jamčiti da je s nama. Moći ćemo čuti glas koji dolazi iz naše nutrine i govori: ‘Ne boj se!’ S Isusom svaki problem ima rješenje, svaka teška situacija ima izlaz“, rekao je biskup Križić te podsjetio „kako se učenicima lađica iznenada našla na obali. Izišli su iz pogibli, a nisu znali kako. Isus je to izveo. Izvodit će to i u našem životu, ali je samo važno da računamo s njim i da nikada ne izgubimo povjerenje u njega“, riječi su kojima je biskup Križić zaključio homiliju.
Nakon popričesne molitve okupljenima se obratila regionalna poglavarica Regije Zagreb s. Ana Marija Antolović: „Danas ovo mjesto svima nama pokušava osvijestiti povijest svakog kršćanina, na osobit način mučeničku povijest naših pradjedova.“ Potom je zahvalila svima koji su se pridružili sestrama u slavlju, a posebnu riječ zahvale izrekla je biskupu Križiću za predvođenje euharistijskoga slavlja i upućene riječi u homiliji, „koje će biti poticaj da svaki dan naviještamo i svjedočimo Božju ljubav. U našim životnim iskustvima neka nas križ nikad ne zbuni i zaustavi jer ono najvažnije je da uvijek upremo pogled u Isusa uskrsloga i proslavljenoga, Onoga koji daje smisao svakom životu i svemu onom što činimo i živimo.“
Hodočasnički dan zaključen je molitvom Krunice Krvi Kristove, koju su predvodili predstavnici Zajednica Krvi Kristove iz raznih mjesta.
Ovo je bio četvrti Dan Klanjateljica. Naime, od 2016. godine sestre obilježavaju svoje zajedništvo pod nazivom Dan Klanjateljica. No od samih početaka odlučile su da ga obilježe s onima koji dijele istu duhovnost Krvi Kristove, s kojima surađuju, s onima koji ih podržavaju molitvom i mnogim drugim oblicima.
Prvi Dan Klanjateljica obilježen je u Banja Luci, kolijevci prvih Klanjateljica na našim prostorima. Drugi dan, 2017. godine obilježen je u Pleternici i Djedinoj Rijeci, u mjestima gdje su 1946. i 1947. mučki ubijene dvije sestre, Josipa Nevistić i Eulalija Kulijer. Prošle godine hodočastilo se u Karlovac sv Josipu, zaštitniku hrvatske domovine, ali i zaštitniku sestara Klanjateljica i zaštitniku svake obitelji koja mu se utječe.
Sestre nastoje, da godišnje hodočašće ima svoju simboliku i ukorijenjenost u otajstvu Kristove prolivene Krvi. Tako je ove godine odabrana Udbina, mjesto teškog stradanja hrvatskoga naroda za vrijeme Osmanskoga Carstva, mjesto u kome je nastalo svetište hrvatskih mučenika, onih koji su svoj život dali iz ljubavi, između ostaloga i ljubavi prema svima nama. Na Udbini se okupilo više od petsto hodočasnika pristiglih iz Hrvatske te Bosne i Hercegovine: Bihać, Bjelovar, Daruvar, Donji Kukuruzari, Glamoč, Hrvatska Kostajnica, Ivanec, Jovići, Karlovac – Srce Isusovo i Švarča, Kongora, Kruščica, Kutina, Nova Topola, Petrinja, Poličnik, Ražanac, Rtina, Starigrad, Staza, Suhovare, Sukošan, Sunja, Široki Brijeg, Voloder, Vukovar – Borovo Naselje, Zagreb – Miramarska, Podsused, Razgled, Špansko i Tuškanac.
Tekst i fotografije: Marija Belošević
Zagreb, 5. 5. 2019.