Milošću Božjom potaknuti, 1. veljače 2014., uputili smo se prema samostanu Klanjateljica Krvi Kristove u Podsusedu, okrijepiti i ojačati srca u Onome koji nas je pozvao služiti bližnjima u pučkoj kuhinji svetoga Josipa na zagrebačkoj Trešnjevci.
Nakon pozdrava dobrodošlice naših ‘kvartovskih’ sestara – s. Mirjane Juranović i s. Ljubice Radovac, koje su nas kroz cijeli program i vodile, slijedilo je pitanje o našim očekivanjima o duhovnoj obnovi. Sjedeći u krugu, iznosili smo svoja razmišljanja, no nitko od nas nije se nadao da ćemo se zapravo obnoviti na još nepoznat i veoma dinamičan način – Bibliodramom.
Bilo je tako, na početku, od nas traženo, da uzmemo u ruke Sveto pismo i da, noseći ga kako nam je najprirodnije, prošetamo po prostoriji, posvješćujući si time način na koji držimo Sveto Pismo, ali i onaj još dublji značaj – kako ga kroz život nosimo – možda kao neodvojivog suputnika priljubljenog na prsima ili kao pomalo zaboravljenu ‘stvar’ koja nam visi iz ruku i koja nekorištenjem sve više gubi svoj značaj i postaje prividnim teretom.
Potom smo bili pozvani otvoriti Bibliju i pustiti da, u vjeri, pogled padne na Riječ koju nam Gospodin želi uputiti. Kao i uvijek, Gospodin je iznenadio svakog od nas, što smo, kasnije mogli i posvjedočiti jedni drugima.
Sestre su nam, zatim, podijelile Evanđelje primjerom kojeg smo upoznali što znači dramatizacija biblijskog teksta. Iz Evanđelja po Ivanu, iz odlomka Ozdravljenje dugogodišnjeg bolesnika (Iv 5, 1-18), potrebno je bilo odabrati dio koji smo najviše prepoznali kao ‘naš’ i izreći ga drugima uz pratnju primjerene geste.
Nakon toga, u prostoriji su bile postavljene četiri stolice na kojima je pisao pojam vezan uz Evanđelje, a mi smo morali stati uz onaj koji nas najviše opisuje i razlog opravdati onima s kojima smo se našli ‘sličnima’.
Komentirajući biblijski tekst u svjetlu onog što nam se novo otkrilo, te sažimljući odjek susreta u jednoj rečenici, priveli smo susret najsvečanijem dijelu – Euharistijskom klanjanju i svetoj Misi, u kojoj smo zahvalili dobrome Bogu za sve primljene milosti, za zajednički rast u međusobnom zbližavanju, i iskazali prošnje nas i naših bližnjih. Misu je predslavio župnik vlč. Damir Ocvirk.
Ne mislim da ću se prevariti ako kažem da smo svi pošli svojim kućama duboko okrjepljeni Istinom da nas Gospodin neumorno želi ozdravljati od onog što nas priječi biti više Njegovi, i u tome ljubiti i služiti onima kojima nas šalje. Doista, protkani spoznajom kako nas Riječ Božja prati u svemu “sve već bijaše zapisano u knjizi Tvojoj, dani su mi određeni dok ne bijaše ni jednoga“ (Ps 139), možemo radosno uskliknuti s prorokom Ilijom: „Živ je Gospodin pred čijim licem stojim“.
