Duhovna obnova uvijek okupi priličan broj članova zajednica Krvi Kristove, a druge subote ovog Došašća, 6. prosinca 2014., u samostanu Klanjateljica Krvi Kristove u Zagrebu, Miramarska cesta 100, okupilo se doista 62 sudionika pristiglih s raznih strana. S. Ancila Vukoja, predsjednica Povjerenstva za zajednice Krvi Kristove i ASC pridružene, nije mogla skriti ganuće dok nas je pozdravljala okupljene u tolikom broju , a onda nas je s. Matija Pavić povela na osobni susret s Gospodinom polako, korak po korak…. Slušamo Oče naš na hebrejskom, molimo, otvaramo srca Gospodinu, priznajemo propuste i slabosti, praštamo, prihvaćamo, postajemo raspoloživi čuti što nam Gospodin želi danas reći.
„Osobna povijest – prebivalište tajne“ tema je koju nam s. Matija želi približiti. Uranjamo u vlastitu povijest, razmišljamo o obitelji, okruženju, odnosima, križevima, svemu što nas je oblikovalo i dalo nam iskustvo Boga. Propitujemo naše stavove o vlastitom poznavanju Božje prisutnosti u našim životima. Mislimo li da nam je sve objavljeno, da poznajemo Boga i da smo sve otkrili? Otkrivamo kako u našim životima postoji Božja prisutnost koju još ne poznajemo, jer svaki je novi dan nova objava njegove prisutnosti koju trebamo otkrivati. Trebamo pohranjivati iskustva Božje objave jer jedino tako možemo živjeti svoju vjeru. Razmišljamo o činjenici „Bog je mene prvi ljubio“, On me pozvao u ovaj svijet, On mi je darovao život, a od mene traži samo da prihvatim taj dar, da prihvatim njegovu ljubav. Te spoznaje bude u nama radost, zahvalnost. Promatramo stablo svojega života – Gospodin je zasadio korijen iz kojeg izrasta stablo. Kroz stablo struji limfa od koje stablo živi – ako je limfa ljubav i prihvaćanje, onda su plodovi stabla dobri, ali na stablu naših života ima plodova koji nisu dobri – ima blokada, kočnica, neprihvaćanja – to su životne situacije koje nisu dale dobar rod. Pokušavamo dozvati u pamet trenutke iz svoje prošlosti u kojima smo prvi puta snažno osjetili Božju prisutnost. Takve trenutke pohranjujemo u srce, to je pamćenje srca – oni neka osvjetljavaju našu budućnost, oni neka nam pomažu u otkrivanju tajne.
Film „Most“ probudio je u nama snažne emocije. Govori o ljubavi i smislu žrtve. Otac žrtvuje život vlastitog sina kojeg beskrajno ljubi da bi spasio živote drugih ljudi. Odluka mu donosi strašnu bol, ali na kraju prepoznaje smisao žrtve i bol se pretvara u silnu radost. Važno je prepoznati, otkriti tajnu…
I onda odlazimo na zdenac, gdje umoran od puta sjedi Isus, a na taj isti zdenac dolazi Samarijanka sa svojim vrčem. Ona je žedna, treba joj voda. Isus se prvi obraća njoj (on nas je prvi ljubio) i kaže joj „Daj mi piti“. Njoj ništa nije jasno, ni to što on, Židov, razgovara s njom, a nema ni čime bi zahvatio… Isus joj onda govori o vodi živoj, a ona opet ništa ne razumije, ne prepoznaje tajnu, ona bi najradije ostala u čemu je do sada bila, na što je navikla – ali zbog njegove upornosti ipak se nešto u njoj pokreće, polako i postepeno, ona ipak zatraži od njega vodu živu. I od trenutka kad se njeno srce otvorilo, kad je prepoznalo tajnu – on ulazi u njen život. Samarijanka počinje spoznavati tajnu svoga života…Isus joj govori „Idi i zovi svoga muža“. Od toga časa ona potpuno spoznaje svoju prošlost, ništa više nije isto, ostavlja krčag na zdencu, ostavlja svoj stari život – jer konačno je našla vodu živu.
Gospodine, daj nam da budemo poput Samarijanke, da ovog Došašća ostavimo svoje stare krčage na zdencu i napojimo se vodom živom i da nikada ne ožednimo…
Srca su nam ispunjena novim spoznajama i u radosnom zahvaljivanju odlazimo u kapelicu pokloniti se pred Presvetim. Klanjanje je pripremila gđa Elizabeta Babić, članica Povjerenstva.
Pred otvorenim Svetohraništem govorimo Isusu: „Svi smo mi žedni poput putnika u pustinji. Iz dana u dan tražimo izvore vode koji bi našu žeđ mogli utažiti. Nalazimo lažne izvore koji samo produbljuju našu žeđ. Pijemo vodu koju nam nudi ovaj svijet iz lažnih bunara, a u biti su zatrovani. Žedna je duša neprolazne ljubavi, istinske pravednosti, žedni smo života vječnoga! Isuse, prodro si u najdublje dubine našega bića, otvorio vrata srca i darovao živu vodu koja je ugasila našu žeđ. Ovaj susret s tobom čini nas gorljivim donositeljima žive vode svima koji za njom žeđaju. Ne bojmo se ostaviti svoj krčag , svoje potrebe za svim materijalnim vodama svoje prošlosti i postati novi krčag, ne više glineni, nego duhovni. Ti nas napunjaš živom vodom svoje ljubavi, neka se ona po nama izlijeva na sve koji su daleko od ovoga izvora; na one koji se ne usuđuju pristupiti i zatražiti malo vode.“
Uz radosnu pjesmu i zahvaljivanje pozdravljamo se i odlazimo u svoje domove obogaćeni ovim susretom, napojeni vodom živom, prebirući u srcima po osobnoj povijesti tražeći prebivalište tajne, spajajući prošlost i budućnost – i jednostavno sretni – jer Bog je tu!
Mirjana Požgaj
Zagreb, 12. 12. 2014.
