Klanjateljica Krvi Kristove, s. Dobroslava Medven, proslavila je 100. obljetnicu rođenja u subotu 12. siječnja 2013. u samostanu Marije Suotkupiteljice u Ivanečkom Vrhovcu kod Ivanca u Varaždinskoj biskupiji. Tom je prigodom misno slavlje u samostanskoj kapeli Gospe Žalosne predvodio varaždinski biskup mons. Josip Mrzljak. Uz slavljenicu u misi zahvalnici sudjelovale su njezine susestre Klanjateljice Krvi Kristove Regije Zagreb, njezina rodbina te vjernici ivanečke župe koji se okupljaju na misi u samostanskoj kapeli.
Sve je nazočne na početku slavlja pozdravio ivanečki župnik vlč. Zoran Gložinić, koji je istaknuo da su sabrani zbog jednog neobičnog slavlja koje se ne doživljava tako često, a to je 100. obljetnica rođenja sestre Dobroslave. Kazavši kako je to slavlje ispunjeno dubokom zahvalnošću za dar života koji je bio posvećen služenju Bogu i Crkvi, sestri je uputio čestitke u ime župne zajednice. Okupljene je u ime Zajednice Klanjateljica Krvi Kristove pozdravila i regionalna poglavarica s. Ana Marija Antolović, koja je rekla da se slavljem želi zahvaliti Bogu za život i redovničko zvanje s. Dobroslave – za Božju ljubav i dobrotu koje su se očitovale u njezinu životu i životu svake od njih. “Biblijska tradicija nas uči da je dug život i dobro zdravlje znak Božjeg blagoslova”, rekla je, te prenijela riječi sestre Dobroslave koja je nedavno izjavila: Život je lijep i kratak, makar trajao i 100 godina. “Doista, život je lijep ako je proživljen u povezanosti s Bogom te ispunjen ljubavlju prema Bogu i bližnjemu”, poručila je s. Ana Marija. Iznoseći njezin životopis rekla je da je s. Dobroslava u svim godinama svog redovničkog života svakodnevno sudjelovala u euharistijskom slavlju. “Dugi niz godina u raznim je župama obavljala službu sakristanke i tako davala velik doprinos kako bi drugi bolje doživjeli ljepotu i bogatstvo ovog najvećeg dara i najuzvišenije molitve koju je Isus ostavio. Zato nam je posebno drago da upravo zajedničkim slavljem euharistije možemo zahvaliti Bogu za njezin život”, naglasila je regionalna poglavarica.
Uvodeći u misno slavlje biskup Mrzljak je podsjetio da slaviti jubilej misnim slavljem, znači zahvaliti Bogu, te istaknuo da se večeras na poseban način zahvaljuje za život s. Dobroslave. Predvodeći misu u predvečerje svetkovine Krštenja Gospodinova, biskup je u propovijedi istaknuo kako je pristupanjem krštenju Isus želio uistinu biti s ljudima u svemu jednak te je time posvjedočio važnost krštenja. “Mnogi od nas kršteni su već na početku života, pa tako i s. Dobroslava već drugoga dana života, jer su naši roditelji željeli da idemo putem katoličke vjere”, rekao je biskup. Podsjetio je da je sestra rođena u kraju u kojem nije bilo lako živjeti i raditi, ali u kraju radišnih i pobožnih ljudi te čvrste i žive vjere koji je dao dvojicu kardinala, Alojzija Stepinca i Franju Kuharića, te druga zvanja. “Mnogo je ljudi iz toga kraja otišlo diljem svijeta u potrazi za boljom budućnošću. Nisu mogli ponijeti nikakva druga bogatstva, osim bogatstva čvrste vjere i ljubavi prema hrvatskom narodu i Katoličkoj Crkvi”, napomenuo je biskup. Kazavši kako je blagdan Isusova Krštenja poticaj svima da učvrste svoju vjeru, biskup je poručio da krštenje nije samo neki obred, nego početak kršćanskog života, života u krsnoj vjeri. “Zahvaljujemo Bogu za dar života svakog od nas, ali i za dar vjere koju se prenosi iz naraštaja u naraštaj”, rekao je biskup, prisjetivši se da je iste godine, kada je rođena s. Dobroslava, rođen i njegov otac kojeg je komunistička vlast lišila zemaljskog života u 33. godini života. “Sve to potvrđuje da postoje duboki kršćanski korijeni iz kojih svi mi živimo, te da bez obzira koliko bio dug naš zemaljski životni vijek, svi se nadamo i molimo da naš život bude nagrađen i vječnim životom”, zaključio je biskup u propovijedi.
Nakon misnog slavlja okupljeni vjernici s radošću i poštovanjem prilazili su s. Dobroslavi čestitajući joj ovaj veliki jubilej i želeći joj dobro zdravlje i mnogo Božjeg blagoslova.
Marija (s. Dobroslava) Medven rođena je 12. siječnja 1913. godine u Medven Dragi u župi Prekrižje kod Jastrebarskog kao 13. dijete u obitelji Franje i Kate, rođ. Milašinčić. Krštena je već idućeg dana, 13. siječnja, u župnoj crkvi u Prekrižju. Kad se odlučila za duhovno zvanje, preporuku pri odlasku u samostan napisao joj je zagrebački nadbiskup Alojzije Stepinac, rodom iz susjedne župe Krašić. Iako joj je prvotna želja bila postati sestrom milosrdnicom, nadbiskup Stepinac, koji ju je i osobno poznavao, preporučio joj je da ode sestrama Predragocjene Krvi u Banja Luku. U Družbu je ušla s 23 godine života, 1. ožujka 1936. godine. Prve redovničke zavjete položila je 2. veljače 1939., a doživotne 15. kolovoza 1945. godine. Nakon polaganja redovničkih zavjeta počela je svoje djelovanje u sveučilišnoj menzi u Zagrebu, gdje su sestre klanjateljice radile zajedno sa sestrama milosrdnicama. Na objedu je bilo oko 450 studenata, a preostalom hranom sestre su hranile velik broj siromaha. Služila je svojoj zajednici, svećenicima u župama i svim ljudima u različitim službama, ponajviše kao kuharica i sakristanka. Djelovala je u Bihaću, Sarajevu, Banja Luci, Bosanskoj Gradiški, Novoj Topoli, Karlovcu, a najdulje, od 1956. do 1974. godine, u župi sv. Terezije Avilske u Bjelovaru. U Karlovcu je zbog ratnih zbivanja 1991. godine oštećena kuća sestara pa je s. Dobroslava preseljena u Zagreb, a 1998. u Ivanečki Vrhovec gdje živi i danas u samostanu koji je izgrađen prije 20-tak godina, u kojemu danas žive 24 sestre s poglavaricom s. Ljubicom Šumić. Desetak njih je starije životne dobi te trebaju stalnu medicinsku skrb svojih sestara, dok su ostale posvećene pastoralnim aktivnostima, od odgojno-obrazovnog rada i promicanja duhovnosti Presvete Krvi do domaćinstva te duhovnih obnova raznih crkvenih skupina. Sestra Dobroslava je prva sestra iz Družbe sestara Klanjateljica Krvi Kristove Regije Zagreb, koja broji 176 sestara, koja je proslavila ovakav jubilej.
Govoreći o svom životu, s. Dobroslava je naglasila:
“U samostan me uputio nadbiskup Stepinac rekavši mi da bi mu bilo drago da postanem redovnica, jer je to veliki Božji dar. Tada sam već poznavala neke redovnice i jako sam ih zavoljela. Mojoj obitelji bilo je u početku malo žao što sam otišla dosta daleko. U redovničkom životu bilo mi je lijepo, nikad mi ništa nije bilo teško, voljela sam i svetu šutnju i mnogo sam molila. Molitva me najviše držala. Redovnički život je u prvom redu molitva.
Kardinalu Kuhariću, mojem daljem rođaku, jednom sam prilikom rekla da se najviše molim da nam Gospodin dade puno dobrih svećenika. U župama sam najviše spremala crkve, pripremala ih i ukrašavala za slavlja. Za ratnih zbivanja, kada su naše sestre morale otići iz samostana u Banja Luci, jako sam plakala, jer sam stvarno voljela taj grad i narod. Teško sam proživljavala i godine kada je nadbiskup Stepinac bio u zatvoru i kada su progonili hrvatski narod i Crkvu. Bilo mi je jako teško jer narod je bio progonjen. Najviše mi je bilo žao što su djeca i najmanji teško živjeli u siromaštvu. Zato sam uvijek bila zadovoljna sa svime i uvijek dobro raspoložena. Život mi je bio lijep jer sam uvijek bila okružena vjernicima, osobito djecom. Najviše sam voljela djecu i uvijek sam im dijelila slatkiše koje bi dobila. Posebno sam voljela ministrante i nikad nisam ni na kojeg podigla glas. Cijeli svoj život bila sam u duši sretna i da se ponovno rodim opet bih bila časna sestra. Život je lijep – Božji”, zaključila je slavljenica.
