Magdalena Weber rođena je 7. srpnja 1822. u jednostavnoj, pobožnoj tkalačkoj obitelji u Glottertalu, kneževina Baden (Njemačka). Kao dijete bila je boležljiva, ali već od najranije dobi spominje se da je imala duhovna i mistična iskustva. S četiri godine imala je san – mistično iskustvo zaruka s Kristom i u tom snu je vidjela povorku bijelih djevica koje ju slijede.
Prvi vjerski odgoj dobila je u obitelji od svoje majke, koja ju je rano naučila moliti tako da je Magdalena od rane dobi bila jako pobožna.
Njezin župnik uočio je njezinu veliku pobožnost i dopustio joj da primi prije vremena Prvu pričest, koju je primila s dubokom unutarnjom srećom.
U mladenačkoj dobi njezin se vjerski žar počeo smanjivati, najviše pod utjecajem vršnjakinja i rođakinja. No majka ju je upozorila na to i ona je s velikom revnošću počela odbacivati svaki oblik taštine i vratila se duhovnom životu.
Zbog svog povučenog života ispunjenog Kristom i duhovnim aktivnostima, nailazila je na veliko protivljenje svoga oca, vršnjakinja, nekih mještana, pa i samog župnika.
1842. Magdalena zajedno s nekoliko djevojaka iz mjesta odlazi na pučke misije u Blodelsheim (Elzas, Francuska). Već prvog dana djevojke su doživjele dubok duhovni poticaj i odlučile odbaciti svaku navezanost i taštinu. Vidjevši njihovu revnost i žar, misionar ih je uputio na mladog svećenika Karl Rolfusa, koji im postaje duhovni vođa.
Rolfus je uskoro imenovan za kapelana u Glottertalu. Godina dana njegove službe u Magdaleninu rodnom mjestu bila je puna milosti za nju i ostale djevojke. Magdalena je sazrijevala za duboko mistično sjedinjenje s Kristom tako da je gubila naravne potrebe za hranom i spavanjem, a prava hrana bila joj je razmatranje muke Kristove i pričest.
Nakon Rolfusova odlaska djevojke su nastavile napredovati u istom duhu i održavati kontakt s njim, a on im je obećao da će im pomoći naći smještaj kako bi osnovale samostan vječnog klanjanja u čast Krvi Kristove. Kako liberalna vlast u Badenu nije pružala tu mogućnost, prilika se pokazala u malom hodočasničkom mjestu Steinerbergu u kantonu Schwyz u Švicarskoj gdje je ondašnji župnik, veliki štovatelj Krvi Kristove preko Rolfusa pozvao sestre. One dolaze tamo 1845. i smještaju se u blizini crkve sv. Ane u kojoj su s velikom revnošću otpočele vječno klanjanje.
8. 9. 1845. sestre su proglasile danom utemeljenja Družbe Dragocjene Krvi za vječno klanjanje Presvetom Oltarskom Sakramentu i za poglavaricu izabrale Magdalenu Weber, koja je uzela redovničko ime Marija Theresia od Predragocjene Krvi. Iako je početak bio skroman, duh zajednice bio je ogrnut jedinstvom i skladom i uskoro se povećavao broj sestara.
S. Theresia je svoju zadaću vodstva prihvatila u duhu poniznosti i pomoću darova milosti. Zajednicu je resila međusobna sloga, ljubav i natjecanje u djelima ljubavi i pokore, u kojima je Terezija prednjačila.
Zbog molbe župnika, zajednica se posvetila i školi za djevojčice, a vlasti prisiljavaju sestre da završe školu za učiteljice i polože ispite. Zatim, novim zakonom u Švicarskoj bilo je dopušteno da redovničke zajednice imaju škole, ali moraju biti odobrene od crkvenih vlasti. Kako ova zajednica nije imala crkveno odobrenje, Rolfus stupa u kontakt s Misionarima Krvi Kristove u Rimu i preko njega se ova Družba 13. ko1ovoza 1847. pripaja sestrama Klanjateljicama Krvi Kristove.
Međutim, već na početku uslijedile su velike kušnje za zajednicu. Pojavila se neobična bolest od koje su sestre jedna za drugom umirale. U samo dvije godine umrlo je 26 sestara, a mnoge su oboljele. Rolfus je bio optužen i zatvoren. I sama poglavarica Theresia oboljela je od iste bolesti.
1848. pobjedom liberalne vlasti u kantonu Schwyz, sestre su dobile nalog da se moraju iseliti iz svog samostana u Steinerbergu. Na putu prema nekom sigurnijem odredištu s. Theresia je umrla, a naslijedila ju je s. Celestina Meier. Vlasti su dopustile da bude sahranjena u Steinerbergu.
Ostale sestre krenule su prema Elzasu u Francuskoj. Na putu su se zaustavile u mjestu Ottmarsheim, gdje im je župnik Béhé ponudio prostor i one su odlučile ostati. U to vrijeme sestre su počele dopisivati se s. Marijom De Mattias i dobile su Pravilo Klanjateljica Krvi Kristove.
1857. sestre su rado prihvatile poziv župnika iz Gurtweila (Baden) da dođu tamo i rade s napuštenim djevojčicama. Vide to kao povoljnu mogućnost da razviju svoje apostolsko djelovanje i žive po uzoru na Mariju De Mattias.
Dolazi do napetosti između sestara u Ottmarsheimu koje ne mogu u potpunosti prihvatiti Pravilo i apostolski način života Klanjateljica, već žele zadržati isključivo kontemplativno usmjerenje kao na počecima. Zato se odlučuju priključiti jednoj benediktinskoj družbi, dok Klanjateljice u Gurtweilu prihvaćaju Pravilo i apostolsko usmjerenje svoje zajednice i time potvrđuju pripadnost svojoj Družbi Klanjateljica Krvi Kristove.