Još od malih nogu sanjao sam kako treniram nogomet. Sanjao sam kako zabijam golove, driblam protivnike, kako imam svojih uspona i padova. Sanjao sam kako izlazim na teren pred tisuće i tisuće navijača te kako kada zabijem gol moje ime odjekuje sa tribina. Sanjao sam da osvajam razne nagrade.
I doista, san mi se ostvario, ali ni u pola onoliko koliko sam sanjao. Ostvario se samo mali djelić. Postao sam nogometaš. Zabijao sam golove, imao ozljede, imao sam fantastične trenutke. Govorili su mi da sam odličan, da mogu više, da mogu bolje. I trudio sam se. Do svoje prve ozbiljne ozljede. Tada je sve palo u vodu. Godinu i pol nisam smio trenirati. Nakon toga više se nisam toliko trudio. Nakon te ozljede nisam ništa postigao. Kažu da ono što te ne ubije, to te ojača. No, mene nije ojačalo. Možda zato što se nisam trudio.
Ali i dalje sanjam svoj san. Moj uzor je Cristiano Ronaldo. Jedan od najuspješnijih nogometaša današnjice. Za mene je jednostavno najbolji. Svaki mjesec dariva krv i novce u dobrotvorne svrhe. Kao mladić bio je siromašan, nastavnici su se šalili na njegov račun, zbog njegovog imovinskog stanja. I njegov san bio je postati najbolji. On je to i ostvario. Uspio je u životu. Imao je cilj. To ga je vodilo i bilo mu motivacija i u teškim trenutcima.
Denis
