Utemeljitelj pojedine redovničke družbe rađa se u određenom vremenu i prostoru te dobiva dar Duha Svetoga (karizmu) da odgovori na potrebe svog vremena. On ju prenosi na svoje sljedbenike koji su spremni istu karizmu dalje razvijati i odgovarati njome na izazove svoga vremena. Crkva zato priznaje nove redovničke družbe i ustanove posvećenog života videći u njima snagu i svježinu kojom Duh vodi i izgrađuje svoju Crkvu.
Naša utemeljiteljica, Marija De Mattias, rođena je u prvoj polovici 19. st. u doba prijelomnih povijesnih faza i s njima povezanih događaja koji su potresali Europu. Vrijeme je to završetka starog ancien regima u kojem se osjećao dah novog doba koje donosi nova društvena uređenja, svjetonazore, nova vjerovanja i društvene odnose. U takvim okolnostima česti sukobi i ratovi u Europi uzdrmavali su i ulazili u sudbine malog čovjeka, koji je do tada često bio tek na margini povijesnih zbivanja.
Marijina rodna Italija kao država nije postojala. Postojalo je više neovisnih kraljevstava, a u središnjem dijelu nalazila se stara srednjovjekovna papinska država, u kojoj je papa imao vlast. U 19. st. na Apeninskom poluotoku, kao i diljem Europe, mlado građanstvo osjetit će probuđenu nacionalnu svijest i težiti integraciji svih svojih pripadnika u jednu državu. Taj san ostvarit će se 1871. u Kraljevini Italiji.
Kao i širom Europe, građanski sloj postat će nositelj novog liberalnog svjetonazora i prosvjetiteljstva, smatrajući Crkvu predstavnicom konzervativizma i preprekom prosvjetiteljske ideje napretka. Zbog toga se od kraja 18. st. vjerski i duhovni život odvijao bitno smanjenim intenzitetom. Broj duhovnih zvanja je opadao kao i općenito pobožnost i religioznost ljudi, ali i revnost duhovnih pastira, koji su se više usmjeravali na svjetovne interese nego na svoju službu. Bio je to velik izazov za Crkvu i redovništvo, ali upravo u tom razdoblju osnivaju se brojne nove redovničke zajednice posvećene apostolatu i djelima obnove društva.
Naime, staro feudalno društvo trebalo je iz temelja modernizirati kako bi odgovorilo na potrebe sve bržeg napretka. Društvo i još neefikasna država ne mogu u tim počecima puno pomoći, osobito malom čovjeku prepuštenom samom sebi i svojoj nemogućnosti da iziđe iz kruga neznanja i zaostalosti.
Jedan od ključnih čimbenika u modernizaciji bilo je obrazovanje, koje je država nastojala omogućiti svakom. No zbog nedostatka učitelja i financijskih sredstava, kao i tradicionalne svijesti, žene su pritom bile zapostavljane i isključene. Potaknute takvim prilikama u društvu, mnoge pobožne učiteljice posvećuju se poučavanju seoskih djevojčica. Nastoje im prije svega prenijeti temelje vjerskog i moralnog odgoja jer na njima kao budućim suprugama i majkama leži odgoj budućih naraštaja. Neke učiteljice udružuju se i osnivaju redovničke zajednice i družbe posvećene odgoju i obrazovanju ženske mladeži, osobito u Papinskoj Državi.