U organizaciji Hrvatske redovničke konferencije, odnosno Povjerenstva za trajnu formaciju redovnika i redovnica, održavaju se Redovnički dani tijekom mjeseca rujna u Rijeci, Dubrovniku, Zagrebu, Splitu i Đakovu. Tema ovogodišnjih XXXIII. redovničkih dana glasi „Odgojno-obrazovno poslanje. Konstitutivna stvarnost redovničke karizme“, a predavanje o temi „Odgojno-obrazovno djelovanje u ekumenskoj sredini“ održala je s. Martina (Janja) Katović.
Sestra je najprije predstavila grad Glamoč iz kojeg dolazi te družbu Klanjateljica Krvi Kristove, karizmu družbe koju sestre utjelovljuju u djelotvornoj ljubavi prema ljudima istaknuvši da sestre idu putevima tolerancije i poštovanja. Sestra se prisjetila i strašne sudbine koju je hrvatski narod proživio u ratu, a s njima i sestre koje su se nakon rata vratile u Banju luku, tamo gdje su trpile i gdje su manjina, ali uvijek svjedočeći svoju ljubav.
Sestra se prisjetila i početka rada u glamočkom vrtiću u nemogućim uvjetima. “Svjedok sam da su čudni putevi Gospodnji. Vidim da me Gospodin korak po korak pripremao”, ustvrdila je. “Radila sam u Zagrebu u vrtiću kod sestara dominikanki gdje sam jako puno naučila. To mi je bio čvrsti temelj za rad u Glamoču. Sestre su uvijek bile prema meni velikodušne.”
Govoreći o vrtiću u Glamoču sestra Martina je ispripovijedala kako je upisom prvog pravoslavnog djeteta u vrtić moral mijenjati određene stvari. Već za sv. Nikolu nastaje prvi problem. “Ostajem šokirani riječima djetetovih roditelja. ‘Što god da rade druga djeca neka radi i naše dijete, nemojte ga isključivati ni iz čega’. Opterećena, doživjela sam veliko olakšanje razboritošću tih roditelja”, posvjedočila je s. Martina.
Nakon što se u vrtić počinju upisivati djeca Bošnjaka u vrtiću se priprema dvostruki meni.
“U 18 godina nikada nisam imala problema s Srbima i Bošnjacima. Bošnjačko dijete nije krivo za grobove u našim obiteljima. To bošnjačko dijete ja moram primiti kao dijete Božje, ali mogu razumjeti i roditelje koji nisu tako razmišljali”, ustvrdila je sestra dodajući da su da su djeca drugih naroda iz vrtića njeni najbolji ambasadori.
Sestra je potom govorila o sukobu s političarima na općinskoj razini, političarima koji odlučuju uskratiti plaće djelatnicima vrtića bez ikakvog obrazloženja. Djelatnici su morali krenuti u pravni borbu. Nisu ukupni primili 35 plaća, a sestra 57. Općina vrši pritisak na vrtić želeći da se djeca podijele po etničkim skupinama bez konkretno donesene odluke. Otvara se i problem s ravnateljem vrtića. Sestru kao jedinog kandidata koji zadovoljava sve uvjete u natječaju općinska vlast ne želi imenovati ravnateljicom zbog redovničke uniforme. Sestra Martina je ustvrdila daje to bio trenutak kada je poželjela napustiti Glamoč, ali ju je zadržala spoznaja da ne može napustiti djecu u vrtiću, da je Crkva uvijek bila u narod. “Svjesna toga jesam li imala pravo reći ne tiče me se idem doma”, zapitala je s. Martina.
Pravna borba je trajala 6,5 godina i nedavno je donesena presuda koja kaže da sestra može raditi u redovničkoj uniformi. “Nisam važna ja nego redovnice u Bosni i Hercegovini. Sutra bi nekome palo na pamet da to isto učini sestrama u bolnicama i drugim radnim mjestima. Ekumensko djelovanje gledano iz perspektive osobe koja živi na etnično čistom području može zvučati kao nešto daleko, neostvarivo, a možda i nepotrebno, ali mi koji živimo u Bosni i u Hercegovini upućeni smo živjeti konkretan ekumenizam”, poručila je s. Martina.
Pitajući se što nju redovnicu čini osobom koja živi ekumensku stvarnost odgovorila je “Da bi živjela ekumensku stvarnost u tome mi pomaže samo moja vjera, vjera de je Bogu znano, vjera da sam odlukom mojih poglavara poslana gdje trebam biti. Bez vjere ne znam kako bi živjela, radila i bila to što jesam. Kada mi je rečeno da idem u Glamoč, pok. s. Ines (provincijalna poglavarica) mi je rekla da osjeća da sam ja stvorena za to, a život će pokazati jesam li bila”, zaključila je s. Martina.
V.A. / Zagreb, 19. 9. 2017.
Tekst i fotografije preuzeti s: http://www.redovnistvo.hr/
