Regionalna uprava Klanjateljica Krvi Kristove pozvala je u subotu, 3. lipnja svoje članice, kao i suradnike Družbe na hodočašće putovima mučenica vjere, dviju sestara ove Družbe s. Josipe Nevistić (1907.-1946.) i s. Eulalije Kulier (1910.-1947.). Na ovaj spomen čin uputilo se 55 sestara iz zajednica u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i Australiji (Sydney), te više od 150 suradnika.
Prva postaja hodočašća bila je Pleternica. Hodočasnike je dočekao župnik župe sv. Nikole biskupa i rektor Svetišta Gospe od Suza preč. Antun Ćorković koji je kratko podsjetio je na početak pobožnosti Gospi od Suza u Siracusi, a potom ih upoznao s poviješću pleterničkog svetišta, te im predstavio današnji život s posebnim naglaskom na devetnicu Gospi od Suza od 23. do 31. kolovoza.
Preč. Ćorković predvodio je i koncelebrirao euharistijsko slavlje.
Pitati se možemo što smo sa sobom ponijeli, što bismo trebali ovdje predati, i s čime bi odavde trebali otići, rekao je na početku homilije, te nastavio „svi smo mi rođeni od majke, i svi znamo što znači imati mamu. Imati mamu znači imati dom, imati kamo doći. I zato smo blagoslovljeni koju smo ovdje na zemlji našli dobru i plemenitu majku, isto tako i dobrog i požrtvovanog oca. Lijepa je ljubav očeva, ali je pust i prazan dom bez srca majke. Mi ovdje ne gubimo vrijeme, mi nismo siročad, mi ovdje imamo majku, i zato želimo na poseban način pogledati sebe u odnosu i prema majci i prema ocu, i prema svojoj obitelji, i prema svojoj zajednici pitajući se imamo li mi srca. Srce ima svatko, ali dali imamo ljudsko srce to je pitanje za svakoga od nas. A srce majčinsko, očevo i srce naše podari nam Bog, i zato je najveći dar koji je Bog mogao učiniti nama ljudima imati oca i majku, to je dobro i plemenito, jer je i sam je htio imati ovdje roditelje, i zato bi to danas trebala biti svetinja“. Nadalje je posvijestio, kako svatko od nas ima svoju muku, svoju ranu, svoju bol, a pogotovo kad osjećamo da nas srce i duša boli. „Kako čovjek ide? Idemo onome tko nas voli, a ako nas itko voli, to je mama. Ako tako mati može, što onda Marija može? Idemo joj danas pružiti ruku, ali prvenstveno joj pružimo svoje srce, iz njega dajmo svu nevolju, svu bol, svu tugu, sve svoje dronjke, sav mrak, sve naše prevare, sve izdaje, sve boli. Želimo sve to maknuti, pružiti ruke Mariji, a ona će nas uzeti za ruku i povesti svome Sinu, Isusu Kristu jedinom liječniku, Spasitelju i Otkupitelju čovječanstva i svakog čovjeka. Ne boj se, da ćete te odbiti. Ne boj se da nisi zavrijedio ti si ljubljeno, odabrano dijete Božje, i Bog ne želi tvoju smrt, ali mi umiremo kad se prepuštamo tami, zlu, ogovaranju, svim nevoljama i zlobama koje činimo. Sve to ostavimo, dajmo sve to Isusu, neka nam vrati ljudsko srce“.
Na kraju homilije ohrabrio je hodočasnike riječima „vi toliki koji ste ovdje, kad krenete vi ste navjestitelji, vi ste svjedoci, i kad progovorite s radošću činite čudo. Kao što je Bog trebao Mariju, tamo treba mene i tebe. Nemojmo se izmicati, okrenuti leđa, nego se vratimo Bogu svome i domu svome“.
Nakon popričesne molitve, predvoditelju slavlja i koncelebrantima zahvalila je regionalna poglavarica Klanjateljica Krvi Kristove s. Ana Marija Antolović.
Danas nas smo se na poseban način okupili oko Majke Marije i u spomen na naše sestre mučenice. Okupila nas je ovdje vjera u Isusa Krista uskrsloga, prvog mučenika, mučenika ljubavi, koji je iz ljubavi prema svakome od nas prolio svu svoju krv, i zato ni jedna krv prolivena iz ljubavi nije izgubljena. Kršćani su uvijek govorili da je krv mučenika sjeme novih kršćana. Mi to vjerujemo i zato danas želimo počastiti žrtvu naših sestara. Mi znamo da je ovaj kraj, kao i drugi krajevi Hrvatske i BiH natopljeni krvlju mučenika za koje možda nitko ne zna. Danas želimo Bogu zahvaliti za njih i osjetiti u sebi i poziv i obvezu da ih nasljedujemo radikalnim življenjem evanđelja i svjedočenjem ljubavi. Želimo danas moliti zajedno i zahvaljivati Bogu što nas je okupio moliti za naše obitelji i potrebe našeg naroda, za sve ono što nam je srcu. Zato nas je okupila vjera i ljubav prema Krvi Kristovoj, što je najveći znak Božje ljubavi koja se do kraja pokazala. Želimo da nas pomalo čini dostojnima, da i mi znamo život darivati na način na koji nas Bog poziva u našem staležu“.
Euharistijsko slavlje uveličao je župni zbor župe sv. Ane iz Bjelovara pod ravnanjem s. Virginije Kolić uz pratnju s. Anite Ferketin.
Po završetku mise, povorka predvođena sestrama uputila se na mjesno groblje, gdje je pokopala s. Eulalija.
Preč. Ćorković je na njezinu grobu posvijestio teško vrijeme nakon Drugoga svjetskog rata za svakog kršćanina i vjernika, pogotovo za Božje službenike bilo svećenike, redovnike, biskupe, redovnice: „U ono doba bilo je dovoljno da netko prstom upre u tebe i odmah te je mrak odnio, bez suda i bez osude, jer je sotona vladao.“
Naglasio je kako čovjek u snazi i vjere i križa dolazi do uskrsnuća. Tako je i sestra proživila svoju muku, razapinjanje, poniženje. „Mislili su: zatrpat ćemo je u Orljavu i pijesak i neće se više znati za nju. No, ona živi u uspomenama onih s kojima je živjela, koje je podučavala u pjevanju i koje je podučava u vjeronauku za Prvu pričest. Zato joj želimo zahvaliti i moliti. Nismo ljudi koji tražimo osvetu, jer se mi kršćani jedino možemo osvećivati ljubavlju i opraštanjem i moliti Boga da krv mučenika bude sjeme novih zvanja koji će biti otvoreni u Službi Božjih“.
Nakon osobne pobožnosti i okrepe, hodočasnici su se uputili na groblje u Djedinu Rijeku gdje se nalazi grob s. Josipe Nevistić te i tu položili cvijeće i lampione. S. Augustina Barišić je nad grobom rekla „ovdje smo da bi posvijestili posljednje trenutke koje je proživljavala s. Josipa, trenutke koji su urodili plodom zvanja, plodom radosti i plodom ljubavi. I ovaj dan je dar ljubavi nama darovan upravo po mučeništvu ove naše sestre. Ovo vrijeme nikad se više neće vratiti, zato zahvalimo dobrom Ocu za život ove naše sestre mučenice“.
Po odlasku s groba, s. Antolović je za Informativnu katoličku agenciju rekla „sjećanje na ove naše mučenice uvijek nas ispunja zahvalnošću, i pred nas stavlja obvezu da poput njih radikalno živimo evanđelje i da budemo spremni ako treba za svjedočanstvo vjere dati vlastite živote, jer onaj koji je naš učitelj, Isus Krist je za svakog od nas prolio krk kako bi pokazao ljubav prema svakom čovjeku. A mi po našoj karizmi osjećamo da je naše mjesto s njim pod križem, s njim koji je daruje život praštajući i spašavajući svijet“.
Hodočasnici su pohodili i Požegu, te razgledali tamošnji Dijecezanski muzej i katedralu sv. Terezije Avilske, a posjetili su i Kutjevo.
S. Eulalija Kulier rođena je 10. veljače 1910. godine u Fojnici. Doživotne zavjete u Družbi Klanjateljica Krvi Kristove položila je 18. kolovoza 1934. godine. Kad su nakon Drugog svjetskog rata komunisti sestrama oduzeli sve škole i kuće, s. Eulalija je kao i mnoge druge sestre krenula u potragu za poslom. Došla je u Hrvatsku, na područje Požege. Živjela je i radila u Pleternici kao učiteljica i orguljašica. Mučena je i ubijena početkom ožujka 1947., a tijelo joj je bačeno u rijeku Orljavu. Nakon topljenja snijega, 25. ožujka 1947. tijelo je pronađeno i pokopano na mjesnom groblju u Pleternici.
S. Josipa Nevistić rođena je 8. ožujka 1907. godine u Bosanskoj Gradišci. Doživotne zavjete u Družbi Klanjateljica Krvi Kristove položila je 15. kolovoza 1931. godine. U vrijeme Drugog svjetskog rata, 18. travnja 1944. godine napušta zajednice uz dispenzu Biskupskog ordinarijata u Banja Luci. Dolazi u Hrvatsku, te djeluje na području župa Pleternica i Ruševo, osobito u selima Djedina Rijeka i Sovski Dol. Poučavala je vjeronauk i glazbu, radila s djecom, mladima i odraslima. Nakon rata je prema iskazima svjedoka uhapšena i zatvorena. Nakon zatvora vratila se u župu Ruševo, te je početkom listopada 1946. godine odvedena u Paku, gdje je zlostavljana i ubijena. Njezino tijelo pronađeno je nekoliko godina kasnije, te je u tajnosti preneseno i pokopano na groblju u Djedinoj Rijeci. Grob joj je označen tek 1991. godine. I danas se na njezinom grobu uvijek nalazi svježe cvijeće, ali se ne zna tko ga donosi.
Tekst i fotografije: Marija Belošević
