S. Zdravka Leutar, zajedno s Marinelom Primorac, održala je 27. i 28. studenoga 2015. edukaciju bibliodrame studentima socijalnog rada Sveučilišta u Mostaru, u sklopu kolegija Duhovnost u socijalnom radu.
Osvrt na dvodnevni rad napisala je studentica Ivana Radoš
BIBLIO-DRAMA
Brojni upitnici u glavi! Dolazim na predavanje veoma zbunjena, ali i znatiželjna. Kada sam pokusala saznati od starijih kolega, što radimo na kolegiju Duhovnost u socijalnom radu, čula sam samo riječ „bibliodrama“, a zatim bi samo nastavili, tako da ni u jednom trenutku nisam saznala što se tu konkretno radi, tako da sam naposljetku na predavanje došla veoma znatiželjna i željno iščekivala sami početak. Riječ „bibliodrama“?!? Znala sam da bi se tu trebalo raditi o Božjoj riječi, o riječima koje nas vode kroz život, riječi koje je Bog uputio svome izabranom narodu – nama, ali tu je riječ „drama“???
Kada sam došla u učionicu 23, na stolu sam vidjela vrećicu u kojoj su bila platna različite boje: zeleno, plavo, rozo, žuto, ponovno upitnici i pitam se što će nam to. Ali kasnije kad smo ušli u samu tematiku ovoga kolegija vidjela sam zašto nam je to bilo potrebno. Tijekom rada su nam poslužili za prikaz raznih riječi, misli, izgrađivanje statua… Naposljetku kada sam malo razmislila, te razne boje marami posjetile su me na šarolikost misli koji je svaki član grupe iznio na edukaciji, različite stavove, različite vizije na jednu riječ, rečenicu, različit pogled na cjelokupni svijet.
Na samom početku naše edukacije krenuli smo sa zanimljivom temom, povijest moga imena. U tom trenutku sjetila sam se svojih najmilijih, svoga djeda i ujaka, po kojima sam dobila ime. Iako sam rekla da bih željela da se zovem drugačije, jer je moje ime veoma često, ali sam naposljetku sretna i ponosna jer sam dobila ime po osobama koje mi veoma znače i koje u mom srcu zauzimaju posebno mjesto.
Već na sam početku sam uvidjela da bi ovo moglo biti zanimljivo, da ove neće biti uobičajan rad kao na ostalim kolegijima i da bi kroz rad mogli još čvršće izgraditi sebe ka o osobu. Upravo to se i dogodilo. Upoznala sam sebe, upoznala svoje kolege iako sam ih poznavala od prije samo kao kolege, sad sam ih upoznala u jednom drugom svijetlu, jednom boljem svijetlu, svijetlu zajedništva, u svjetlu zajedničke snage, vjere u Boga. Spoznala sam da svi idemo istim putem, putem vjere, ljubavi, nade u Boga. Osjećala sam se ispunjeno i cijeli tok edukacije pomogao mi je da shvatim neke sitnice koje život znače, uvidjela da život ima jedan veliki smisao. Kroz edukaciju mi je pomogla da razmislim o sebi, o praštanju, o pomirenju. Kada samo se trebali prisjetiti trenutka kada smo nekome trebali pružiti ruku pomirenja, bilo mi je jako teško ponovno proživljavati tu situaciju. Postala sam uznemirena, jer sam ponovno osjetila koliko sam u tom trenutku pogriješila i koliko sam tu osobu povrijedila. Bilo mi je ponovno teško skupiti hrabrost i ponovno tu osobu pogledati u lice i zamoliti je za oprost, ne zato što mi je bilo teško nekome se ispričati, nekome pružiti ruku, već zbog toga da li sam zaslužila oprost od te osobe. Također kroz edukaciju jedan od segmenata je bio foto-govor. Slika koju sam izabrala govorila je moj trenutni osjećaj. Tek sam bila ustala, jedva sam gledala, a na slici se nalazila jedna žena kojoj je jedan dio glave bio naglašen, a drugi zatamnjen. U toj slici sam vidjela svoj životni put koji sam odabrala kada sam upisivala faks, kada sam odlučila da želim studirati Socijalni rad. Taj mi je put veoma jasan, želim raditi kao socijalna radnica, pomagati svima bilo svojim djelima, bilo svojoj riječi potpore i osnaženja, biti oslonac svima onima koji ga nemaju, a on im je izuzetno potreban. A ovaj zatamnjeni dio u meni je izazvao osjećaj straha, jer ne znam što će mi život donijeti, s čime ću se sutra susresti u svome radu, hoću li ja to moći, hoću li uspjeti izaći iz toga tamnog tunela koji bi se mogao naći ispred mene. Iako sam u strahu, smatram da svoj put ka uspjehu trebamo polako graditi, truditi se da to uspijemo, ali naposljetku prepustiti se Bogu jer on ipak zna što je za mene najbolje, jer me je on stvorio, dao mi priliku za život, za vjeru, ljubav, nadu,..i smatram da je njegov put jedini pravi put koji treba slijediti i jedino njegovim putem i s njegovom riječi moći uspjeti u životu i postići željeni cilj.
Tijekom radionice moju je grupu zapala tema „vjera“, i s vjerom smo prihvatili tu temu i s vjerom i s ljubavlju to uradili, jer smo vjerovali u svoje vrijednosti, vjerovali smo u Boga i prepustili se u njegove ruke. Smatram da ako imaš vjere, da će sa takvim osjećajem lakše krenuti u svijet, podijeliti svoje osjećaje s braćom, sestrama, prijateljima,..
Osjećam zahvalnost Bogu na ukazanom povjerenju. Smatram da je ova edukacija jedan veliki plus, jedno veliko iskustvo, jedan veliki osmjeh. Veliki osmjeh jer sam nakon cjelokupne edukacije s osmjehom, ispunjena, punog srca otišla u svoj stan. Iako sam se dosta puta tijekom edukacije osjećala i bila izgubljena u svojim mislima, to je u meni pobuđivalo dodatnu znatiželju i dublje promišljanje o sebi, promišljanje o svojim djelima i postupcima. Izgradila sam pozitivan stav o svojim kolegama i profesorici koja mi je pomogla da upoznam svoju snagu.
Z. L. & I. R.
Mostar, 28. 11. 2015.
