Rođen je 1506. u Navarri u Španjolskoj. Na Sorboni u Parizu upoznao je svetog Ignacija Lojolskog. Za svećenika je zaređen 1537. u Veneciji, a služenje je započeo u Rimu. Na zahtjev portugalskog kralja, 1541. pozvan je kao misionar u Indiju: na put je pošao s raspelom, časoslovom i s malo osobnih stvari. Rad je otpočeo u Goi među bolesnicima, siromasima i djecom, koji su ga prozvali “veliki Otac”. Znao se uhvatiti u koštac sa svakom opasnošću, uvjeren da je “povjerenje u Boga najbolji protuotrov”. Uputio se i u Japan, gdje je, ne poznavajući jezika i običaja, obratio mali broj osoba, koje je prozvao “pretilinom svoje duše”. San o evangelizaciji Kine nije ostvario zbog smrti, koja ga je pohodila 1552. na otoku San Čan, dok je čekao ukrcavanje na brod. Papa Grgur XV. uključio ga je 1622. u zbor svetih.
Sveti Gašpar del Bufalo, kojemu je kao dječaku ozbiljno prijetila sljepoća, ozdravio je po zagovoru ovog sveca. Stoga je gajio posebnu pobožnost prema velikom misionaru i uzeo ga kao uzor za svoj život. Također ga je stavio kao zaštitnika svoje misionarske družbe.
I Marija De Mattias je uzela “slavnog Svetog Franju Ksavera za zaštitnika Družbe”, kako je zapisala u pravilima iz 1838. i 1857. Klanjateljice Krvi Kristove nastavljaju prema njemu gajiti djetinju pobožnost i moliti ga kao zaštitnika.
IZ «PISAMA» SVETOM IGNACIJU SV. FRANJE KSAVERA
Obišli smo sela novokrštenikâ što su pred malo godina primili kršćanska otajstva. U toj zemlji nema Portugalaca jer je odveć neplodna i presiromašna. Kršćanski urođenici nemaju svećenika pa ne znaju ništa drugo nego da su kršćani. Nikoga nema da im obavi božanski čin, nikoga da preda Vjerovanje, Očenaš, Zdravomariju i Božje zapovijedi.
Otkako ovamo stigoh nisam odahnuo. Marljivo obilazim selima i svetom vodom umivam nekrštenu djecu. Tako sam izbavio od grijeha silno velik broj djece što ne znaju, kako se ono veli, ni što je lijevo ni što je desno. Od djece ne mogoh obaviti božansku službu, niti što založiti ili počinuti dok ih ne bih naučio koju molitvu. Otada počeh shvaćati da je takvih kraljevstvo nebesko.
Samo bi bezbožnik mogao odbiti takvo bogoljubno navaljivanje. Zato počeh od ispovijesti Oca i Sina i Duha Svetoga. Zatim sam ih upućivao u Apostolsko vjerovanje, Očenaš, Zdravomariju. Zapazio sam u njih veliku darovitost. Kad bi bilo vjeroučitelja, ne sumnjam da bi postali vrlo dobri kršćani.
Premnogi ovdje samo zato ne postaju kršćani jer nema nikoga tko bi ih priveo kršćanstvu. Stoga me prečesto obuzme želja da protrčim europskim učilištima, osobito pariškim, pa da luđački iza glasa vičem i prisilim sve one koji imaju više učenosti nego ljubavi. Vikao bih: «Jao, kako su mnoge duše, vašom krivnjom, isključene iz neba te se strovaljuju u pakao!»
O kad bi oni onako žarko kako se predaju znanosti prionuli uz ovaj posao, da bi mogli položiti Bogu račun za svoju učenost i povjerene talente! A kad bi mnogi od njih, potaknuti tom mišlju i pobuđeni razmatranjem božanskih zbilja, zapostavili svoje planove i ljudsku zaposlenost i posve se predali Božjoj volji i pozivu te iz sve duše zavapili: Evo me, Gospodine! Što hoćeš da činim? Pošalji me kamo god hoćeš, pa i u Indiju!
Iz Života Franje Ksavera što ga je napisao H. Tursellini,
Rim 1956. Knj. 4, pismo 4 [15. siječnja 1542.] i 5 [1544.].
Pripremila s. Vesna Abramović
Zagreb, 3. 12. 2015.
