U želji da se u Godini posvećenog života posvijesti o svekolikom djelovanju i doprinosu hrvatskoga redovništva, Klanjateljice Krvi Kristove priredile su u nedjelju 8. ožujka u dvorani svoga samostana u Miramarskoj cesti tribinu na temu “Književno stvaralaštvo hrvatskih redovnica i redovnika”.
Predavanje koje su pripremile profesorice hrvatskoga jezika i književnosti Marina Tomić i s. Tomislava Ćavar, a predstavila ga s. Ćavar pobudilo je veliko zanimanje kako kod članica Družbe-domaćina, tako i poglavito kod redovnica drugih družbi.
Uvodeći u temu, s. Ćavar je naglasila, kako su redovnice i redovnici prisutni od samih početaka pisane hrvatske riječi. U tom kontekstu uputila je na Bašćansku ploču (1100. godine) u kojoj nalazimo spomen na redovnike, monahe, navodno benediktince, premda još nije sa sigurnošću potvrđeno o kojim se redovnicima radi.
No, ovdje je važna činjenica da je redovništvo duboko u hrvatskoj kulturi, rekla je, te istaknula još jedan primjer, tekst “Šibenske molitve” iz 14. stoljeća. Riječ je o hvalospjevu Majci Božjoj, i smatra se prvi poznatim hrvatskim latiničnim i književnim spomenikom, a pronađena je u knjižnici šibenskoga samostana franjevaca konventualaca sv. Frane. Poznata je od 1911. godine, kada su je gvardijan samostana fra Joso Milošević, OFMConv. i jezikoslovac Ivan Milčetić objavili u 33. knjizi starina JAZU.
Govoreći o redovnicima koji su ostavili duboki trag u hrvatskoj pisanoj riječi, s. Ćavar je u prvoj skupini predstavila četvoricu isusovaca.
Na prvom mjestu to je Bartol Kašić (1575.-1650.), hrvatski pisac, prevoditelj, jezikoslovac, te njegovo najznačajnije djelo Prva gramatika hrvatskoga jezika “Institutionum linguae illyricae libri duo”. Pišući djelo na umu je imao misionarske potrebe svoje braće, htio je pomoći subraći da lakše nauče hrvatski jezik. Potom je istaknula Jurja Habdelića (1609.-1678.) čijom je zaslugom kralj Leopold I. Zagrebačkoj akademiji 1669. dao naslov Hrvatskog sveučilišta.
Pripisuje mu se više djela, ali sa sigurnošću se zna za tri djela, od kojih je najpoznatiji “Dictionar” iz 1670. Riječ je o prvom latinsko-hrvatskom, odnosno latinsko-kajkavskom rječniku. Slijedi Antun Kanižlić (1699.-1777.) čiji opus obuhvaća pet knjiga vjerskoga sadržaja, a najpoznatije djelo je „Sveta Rožalija Panormitanska divica” (1780.). Svrstava ga se među zanimljivije slavonske književnike 18.st., a važno je istaknuti kako je on jedini pravi predstavnik baroka u Slavoniji. Posljednji isusovac iz ove skupine je Milan Pavelić (1878.-1939.). Rano je počeo pisati, a odlikovao se i prevođenjem crkvenih himana. S. Ćavar je spomenula kako se u korizmi moli himan “O sunce spasa Isuse”.
Nadalje je istaknula ime jednoga pavlina Ivana Belostenca (1593./4.-1675.) koji je kao poglavar obilazeći samostane proučavao hrvatski jezik i hrvatska narječja. Tako je nastao “Gazofilacij ili latinsko-ilirska/hrvatska riznica riječi”, prvi rječnik koji obuhvaća sva tri hrvatska narječja.
Svoj obol ovom povijesnom razdoblju dali su i franjevci. Tako je spomenut Filip Grabovac (oko 1697.-1749.) i njegovo djelo “Cvit razgovora naroda i jezika iliričkoga aliti rvackoga” (1747.). Slijedi Andrija Kačić Miošić (1704.-1760.), autor djela „Razgovor ugodni naroda slovinskoga” (1756.) koje se smatra jednim od najvrjednijih djela hrvatske književnosti 18. st., a ujedno je i jedna od najčitanijih i najizdavanijih knjiga do preporodne književnosti uopće. U ovu skupinu spada i Matija Petar Katančić (1750.-1825.) koji je prevoditelj prvog cjelovitog tiskanog Svetog pisma na hrvatski jezik. Prijevod je objavljen 1831. Također je važno spomenuti i njegovu raspravu “Knjižica o ilirskom pjesništvu” izvedena po zakonima tadašnje estetike (De poesi Illyrica libellus ad leges aestheticae exactus, 1817.) koja predstavlja jedinstvenu novina koja ima trajnu vrijednost kao prvi pokušaj da se hrvatsko pjesništvo promatra s umjetničkog stajališta.
U drugom dijelu predavanja, s. Ćavar stavila je naglasak na naše suvremenike. U tom je kontekstu spomenula s. Anu Zorku Kojaković (1917.-2013.), redovnicu Družbe Milosrdnih sestara Svetoga Križa. Kao poseban kuriozitet uz njezino ime, naglasila je, kako je ona 1945. godine na Filozofskom fakultetu u Zagrebu upisala studij hrvatskoga i francuskoga jezika. O tom razdoblju sama s. Kojaković je zapisala „Uz stjecanje znanja i redovno polaganje ispita, imala sam časni zadatak da svjedočim svoju vjeru. (…) Nastojala sam biti svjesna KOGA predstavljam i u kakvom povijesnom trenutku. Bio je to naporan život.” Njezino djelovanje, govor i molitva može se svesti pod geslo „Po Mariji k Isusu”.
Nadalje, s. Ćavar je istaknula dominikanca Rajmunda Kuparea, (1914.-1996.). Pisao je na hrvatskom, češkom, latinskom i španjolskom jeziku. Za vrijeme Drugoga svjetskog rata uređivao je mjesečni časopis „Gospina krunica”, a surađivao je i s nadbiskupom Alojzijem Stepincem. God. 1947. bio je prisiljen emigrirati iz Hrvatske, te je nekoliko desetljeća djelovao u Čileu. U Hrvatsku se vratio 1971. nakon što je pretrpio moždani udar, te je do smrti živio i djelovao u dominikanskom samostanu na Borongaju. Za života je objavio 25 knjiga, od toga devet znanstvenih rasprava o estetici, a 14 knjiga je knjiga drama, pjesama, pripovjedaka, romana. Također objavio je i hrvatski prijevod životopisa sv. Male Terezije “Povijest jedne duše”.
Nadalje, doprinos književnom stvaralaštvu dao je i hercegovački franjevac Janko Bubalo (1913.-1997.). Spomenula je djelo „O samom pjesniku” nastalo 1955. koje je ponajbolje koje je ikad napisao, no potom je prekinuo pisanje kojem se vratio tek 1971. kada su hercegovački franjevci objavili knjižicu pod naslovom „Brošura Široki Brijeg” gdje prvi puta nakon rata donose imena pobijenih hercegovačkih franjevaca, žrtava komunističkog zločina. U toj knjižici zapaženo mjesto imala je fra Jankova pjesma „Raspon trenutka”. Njegovo stvaralaštvo sabrano je u sedam zbirki pjesama, knjigu memoara, i nekoliko skupnih izdanja.
Odabrane stihove fr. Kuparea i fra Bubala kazivala je studentica kroatistike Gabrijela Vojvodić.
Predstavljajući još jedno ime naših suvremenika, s. Ćavar je istaknula splitsku klarisu s. Mariju Presvetog Srca Anka Petričević, (1930.) koja je našu književnost obogatila brojnim zbirkama pjesama, poemama, dramskim radovima, te knjigama autobiografske proze. Inicirala je, i još uvijek je urednica “Symposiona” biblioteke asketsko-mističnih djela u kojoj je dosad objavljeno oko sto knjiga poznatih klasika kršćanske duhovnosti. Prisutni su imali prilike čuti zvučni zapis u kojem autorica sama kazuje svoje stihove.
Među predstavljenim pjesnicima bio je i don Ivan Marijanović (1951.), bivši provincijal Hrvatske salezijanske provincije sv. Ivana Bosca. Objavio je tri zbirke pjesama, a 2013. tiskana je zbirka „Nemir svemira” koja je presjek najboljih autorovih pjesama, ali se u njoj našlo i 80 novih pjesama. Jednu njegovu pjesmu kazivala je Gabrijela Vojvodić.
U završnom dijelu predstavljeno je pjesničko stvaralaštvo redovnica više družbi, koje su nazočile samoj tribini.
S. Ćavar je istaknula kako je Družba sestara Naše Gospe po svemu sudeći jedina koja je sakupila pjesničko blago svojih sestara u zbirci “Na dlanu”. U ovoj prigodi jednu svoju pjesmu kazivala je s. Martina Koprivnjak (1960.) vrhovna poglavarica Družbe.
Predstavljeno je i stvaralaštvo s. Beatis Čajko (1952.) provincijalne savjetnice Zagrebačke provincije Služavki Maloga Isusa. Ona radi i kao odgojiteljica u vjeri u vrtiću Cvjetnjak. Radovi su joj objavljeni u sestarskom listu “Naše služenje” i u almanahu „Dođi i vidi”. Njezinu pjesmu je pročitala njezina susestra s. Petra Marjanović, koja također piše.
Na samom kraju predstavljene su tri pjesnikinje družbe Klanjateljica Krvi Kristove.
Svoju pjesmu je pročitala s. Augustina Barišić (1951.) koja od 1975. radi u KBC Rebro. Pjesme su joj objavljene u raznim glasilima, časopisima, te na HKR i Radio Mariji, te u zbirci “Nikad nisi sam” (2003.).
Nadalje je predstavljena s. Vesna Abramović (1964.) članica Regionalne uprave u kojoj već devet godini vrši službu savjetnice i tajnice. Ona uglavnom piše stihove za uglazbljivanje. Tako je u pjesmarici “Pjev otkupljenih” 2/3 njezinih pjesama, a u ovoj prigodi je predstavljena jedna pjesma u izvođenju Zbora Klanjateljica “Pelikan”. Kao posljednja pjesnikinja predstavljena je sama predavačica, s. Tomislava Ćavar (1963.), inače profesorica hrvatskoga jezika u osnovnoj školi Mate Lovrak u Zagrebu, voditeljica Izdavačkog centra Zajedništvo i glavna urednica časopisa “Zajedništvo”. Naša ognjišta objavila su joj zbirku “Biljeg krvi” 1995., a prigodom 25. obljetnice zavjeta 2011. objavljena je zbirka “Ljubav nikad ne prestaje”. Njezinu pjesmu kazivala je Gabrijela Vojvodić.
Na kraju tribine riječ zahvale uputila je regionalna poglavarica Klanjateljica Krvi Kristove s. Ana Marija Antolović. Naglasila je, kako je ovo prvi ovakav susret u Godini posvećenog života, no izrazila je nadu da nije i posljednji kako u ovoj godini, tako i uopće, te da slijedeći susret bude u nekoj drugoj zajednici.
Mislim da bi mogli napraviti nešto u Godini posvećenog života da jedni s drugima dijelimo naše bogatstvo, ili jednostavno da provedemo jedno popodne zajedno i da se uzajamno ohrabrimo na našem putu nasljedovanja Gospodina, rekla je s. Antolović.
Preuzeto s mrežnih stranica INFORMATIVNE KATOLIČKE AGENCIJE
www.ika.hr/index.php?prikaz=vijest&ID=167981
Fotografije: Marija Belošević
