4. veljače 2022. – Misno slavlje s obredom polaganja prvih redovničkih zavjeta
s. Martina Bukarica i s. Biljana Kostić
Draga braćo svećenici, drage časne sestre redovnice, draga braćo i sestre,
što to u svitku knjige piše danas za mene? Želimo pročitati svitak knjige koji ima zapis za tebe, za nas, danas za Biljanu i za Martinu. Ali, u odjeljku dok slušamo što njima Bog govori i mi ćemo razumijeti koji je to naš poziv. Želimo stati pred Gospodina i zapitati Ga: Gospodine, što ti govoriš sada meni? Što želiš utisnuti u moju dušu, staviti u moja usta? Što želiš da bude svjetlo na mojoj životnoj stazi? Da, nemamo ljepših čitanja za današnji dan, za današnju prigodu od ovih koje nam Crkva daje, stavlja pred nas da ih čitamo, jedno iz Staroga zavjeta, drugo iz Novoga i Evanđelja.
Htio bih na kratko taj svitak Prve knjige proroka Jeremije staviti pred nas, da dok čitamo njega, pročitamo ono što je Bog zapisao u našoj duši. Jeremija je čovjek koji otvara svoju dušu, ne boji se otvoriti knjigu svoga života, otvara je tako da možemo čitati ono što je najintimnije kod njega, ono što bi puno ljudi stavilo u zagrade, možda izbrisali, a ostatak stavili pred ljude. Jeremija je ostavio da mi možemo pročitati i biti dio njegove ispovijedi. Njegova knjiga je njegova povijest, njegova ispovijed, stavljena nama da se ogledamo u njoj. Dok otvaramo knjigu proroka Jeremije, odmah otkrivamo da nam želi odgovoriti na važna pitanja, ona pitanja koja bi danas htjeli postaviti Martini i Biljani. Zašto ste danas ovdje? Kako to da ste izabrale ovaj put? Što je bilo ključno u vašem životu? Što vas nosi u ovome životu?
Možda da poslušamo Jeremiju što on kaže… Prije nego što te oblikovah u majčinoj utrobi ja te znadoh, prije nego što iz krila majčina izađe ja te posvetih, za proroka svih naroda postavih te.
Da, u ovim riječima naslućujemo odgovor koji Martina i Biljana žele nama reći, kojega žele držati kao tajnu svoga života i kao ključ kojim otključavaju sebe, pristup svojoj nutrini. Život nije slučajan, nismo slučajno u životu. To nam Jeremija jasno kaže. Prije nego što su majka i otac maštali da će imati dijete, možda su već zamišljali kakvi bi bili obrisi, hoće li biti muško ili žensko, već smo bili u Božjem planu, u Njegovim snovima. Bog nas je sanjao, maštao o nama i već je za nas pripremio put i poziv. Mi obično mislimo kako najprije u životu dolazi život, a onda malo pomalo otkrivamo koji je to naš životni put, izabiremo ovo hoću, ovo neću, ali Jeremija kaže: Ma prije nego što smo ušli u utrobu svoje majke, Gospodin je već bio s nama, već nam je dao put. Bog je razmišljao o nama i postoji najprije poziv, a onda život. Poziv u život. Život svakoga od nas pred Bogom je tajna. Bog koji nas vodi nije nas slučajno kao broj ubacio u ovaj svijet, nego je već za nas imao svoj put. Da, ako tako razumijemo poziv onda možemo razumjeti tajnu onoga što danas želimo slaviti, tajnu da Bog nekoga poziva kako bi pošao za njim i cijeli život se priljubio uz Njega. Ovo rođenje, odnosno poziv je tako važan u našem životu. Ako tako razumijemo naš poziv, možda ćemo to otkrivati dan za danom; kako nam dobro pristaje redovnička odora, onda ćemo otkrivati ili će drugi otkrivati kako nam naše zvanje dobro stoji. Kad imamo nešto dobro na sebi, onda nam ljudi znaju kazati: Ma kao da si rođen u tome, toj haljini ili toj košulji! Za neke će se kazati: Ma, on je rođen da bude svećenik; ona je rođena da bude časna sestra, za to je rođena! Kao da čitaju ono što je Jeremija tako lijepo izrekao.
Drage sestre, želim da vam to bude primjer. Oni izdaleka će samo vidjeti kako vam dobro stoji redovnička haljina, a oni s kojima živite, kojima ste poslani da osjete i kažu: Pa ona je rođena da bude časna sestra! A najviše od svega želim da vi to osjetite, da kažete sebi i da na tome zahvalite Bogu. No, Jeremija ima još nekoliko odgovora koji su nama važni. To su tako lijepo sažeti u obliku nekoliko riječi koje smo slušali i čuli. On kaže: „Ali, ja ne umijem govoriti, ja sam dijete! Ja nisam dorastao službi na koju me Bog poziva, ne mogu ja to!“ Gospodin mu kaže: „Ma, znam ja da ti to ne možeš, ali Ja sam s tobom.“ Pa to nije tvoja služba, to je Božja služba. Ti si u službi Onoga koji je daleko veći od svih onih kojima te šaljem. Tvoja riječ nije tvoja riječ, nego je to Božja riječ. Da, to je odgovor i ohrabrenje za svakoga od nas. Ne mogu ja izvršiti svoje poslanje i ne moram se ni truditi da ja budem onaj koji će to izvršiti, nego dopustiti Bogu da djeluje po meni. Treba se samo truditi da Bog ima dotočnost u mome životu, da budem tako transparentan, transparentna da Bog može kroza me djelovati. Bog me želi ohrabriti. Nemoj imati svoju snagu, nego pouzdaj se u Božju snagu. Nemoj imati svoje bogatstvo jer s njim ne možeš ništa, nego pristupi bogatstvu koje Bog daruje. Da, samo ako nam je Bog bogatsvo tada ćemo moći ići, a kada nam je Bog snaga, moći ćemo izvršiti svoje životno poslanje. Kao da se ovdje nazire onaj korijen, klica onoga zavjeta kojeg polažemo, a to je siromaštvo. Ma nije nam siromaštvo cilj, nego da budemo slobodni potpuno za Boga i da nam On bude jedina baština našega života. Tada ćemo imati bogatsvo. Svojim siromaštvom govorimo, propovijedamo o bogatstvu koje dolazi od Boga jer Bog je jedino bogatstvo. Još mi je jedna riječ zapela dok sam meditirao ovaj Jeremijin tekst… Kako lijepo kaže svoju ću riječ staviti u tvoja usta. Imao sam sliku majke koja stavlja djetetu u usta hranu. Dijete još ne zna uzimati jer će se previše zaprljati, nego mu mama kaže: otvori usta da ti stavim jelo! Nije li Bog Onaj koji nas hrani? U usta se stavlja ono što trebamo prožvakati, što treba biti snaga našega života. Nije li Božja Riječ ona koju Bog stavlja u naša usta da bude snaga našega života? I mama obično kaže djetetu: ‘Ako budeš papao, dobro jeo, bit će velik, narast ćeš’. Ako budemo jeli Božju Riječ i mi ćemo rasti, sazrijevati u onome na što nas Bog poziva, a toliko je prilika i toliko je načina. Na toliko načina Gospodin servira svoju Riječ u vašim životima, od časoslova, koji je putpuno ispunjen Riječju Božjom, preko slavlja svete mise, gdje nas Bog poziva na svoju gozbu, na gozbu Riječi i Tijela Kristova, do susreta s Bogom u Božjoj Riječi, dok čitam, razmatram i meditiram. Ma to je snaga koju Bog stavlja u naša usta. Dodat ćemo: da, ali Bog stavlja to nama i u uši. Dobro je da i to čujemo danas. Bog nam stavlja svoju Riječ u naše uši da Njega poslušamo. Poslušnost Božjoj Riječi čovjeka čini bližim Bogu. Ovisim o Božjoj Riječi. Čut ćete, slušali ste sada za vrijeme duhovnih vježbi i stalno će biti riječ o poslušnosti. Ma kome poslušnost? Prije svega, iznad svega i u svemu Bogu i Njegovoj Riječi. Da poslušam što mi to Bog govori. Ono što mi Bog govori, snaga je moga života. Je li danas teška ta poslušnost? Itekako je teško biti poslušan, ali poslušnost ukoliko vidimo kao Božji govor koji teče iz njegove Riječi i stapa se s našim životom, lako ćemo Ga prepoznati i u govoru o poslušnosti i u onima koje je Bog postavio da nas vode, koji imaju možda malo veće uši od nas, valjda bi tako trebalo biti, da razumiju i da govore ono što Bog želi, ne što želi jedna ili druga poglavarica. Dotičemo ono što će nas pratiti kroz cijeli život. Ako naučimo slušati Riječ Božju, ako nam to bude radost života, ako to bude dotok Života u naš život, tada nećemo imati kompleksa ako poslušamo i one koji su s nama i one koji su postavljeni nama za voditelje, odgojitelje, poglavare. Nećemo se toga bojati ni onda kada osjetimo da možda nešto krivo govore, da možda i nije to baš sve tako, ali iznad svega stoji Onaj koji u ruci drži život, i onoga koji govori i onih koji slušaju, i sve usmjerava na dobro.
Mislim da bi bio jako veliki promašaj kada ne bi još jednu osobu stavili ovdje koja je tako znakovita sa svojim bogatsvom života, svojom neobičnošću. Ona progovara danas vama, drage sestre ,koje ćete se zavjetovati. Marija Magdalena. Evanđelist kaže da je Gospodin iz nje istjerao sedam đavola, zloduha. Đavao je onaj koji dijeli, pa to je žena koja je potpuno podijeljena u sebi. Nije imala središte u sebi. Potpuno razbijena kao pijesak i ne može svoj život skupiti. Dolazi Onaj koji joj daje Riječ koja će povezati, daje Sebe, daje Svoju Krv, ljubav koja će ovo povezati. Istjeruje ono što je dijeli i unosi u život jedno novo srce, srce koje ljubi, koje ne ljubi radi sebe, nego zbog nje, na jedan drugačiji način. On je Onaj koji zna ljubiti. To nije posesivna ljubav, nije ljubav koja je egoistična, a ljubav nikada nije ni posesivna ni egoistična, ona je uvijek prava, altruistična. Samo mi ponekad nemamo tu čistoću ljubavi. Krist dolazi s tom ljubavlju, ljubi ovu ženu i ona od toga trenutka ima sebe, ima kičmu, ima srce koje okuplja i daje snagu njezinom životu. Marija Magdalena je grešnica, ona je žena koja je u sebi podijeljena, ali s Kristom postaje ljubljena, osjeća da je Isus ljubi. Tako će Ga i nazvati „Onoga koga ljubi duša moja.“
Pa je li to Marija Magdalena, ona zaručnica iz Pjesme nad pjesmama? Tako je čitao i Ivan, meditirao Pjesmu nad pjesmama da se nije mogao odvojiti od nje, nego je Mariju Magdalenu upravo vidio u toj zaručnici. Ali, kad nestane srce, kada ono prestane kucati tada prestaje život. Marija Magdalena ima iskustvo života koji staje. Ona je pod Križem, zajedno s Marijom, Isusovom Majkom i Ivanom, onoga koga je Isus posebno ljubio u životu, koga je prvog i najviše ljubio doli Majku, Ivana, koji sebe naziva i zna da je ljubljeni Isusov učenik i ova ljubljena žena. Ona je u duši uvjerena da ju Isus posebno ljubi. Ta snaga ljubavi dala im je snagu da stoje pod križem, da gledaju Krista koji je raspet, Njegov zadnji izdisaj, da gledaju to Srce koje ljubi kako je probodeno, da iz njega teče krv, ona zadnja kap koja životu daje predznak plus, da je živ. Marija Magdalena to gleda, promatra.
Kažu da su svi nešto još imali nakon Isusove smrti. Ivan je imao Mariju za Majku, Marija je imala Ivana, učenici su se vratili svojim kućama, a ova žena nikoga više nije imala. Ona je sve izgubila. Zato Ga traži nakon Njegova ukopa. Suze su govor ljubavi i ona ih obilno toči. Ide na grob, želi se isplakati, iscijediti dušu. Onaj koga ljubi njena duša, On je sada u grobu. A ako je srce u grobu i ona je mrtva. Zaručnik je to o kome ovisi život. Njezin život bez Njega nema smisla, ne može dalje živjeti, zato je na grobu. Marija Magdalena je zaručnica koja potpuno, svim srcem ljubi Isusa. Nije li ona slika i vas, drage sestre, koje ste zaručnice Kristove? Ako Kristovo srce kuca u vama, tada živite. Ako nema Njega, tada se život jednostavno raspline i on odlazi ispod zemlje, odlazi u grob. Marija Magdalena ponovno pronalazi svoj život, kucanje svoga srca kada otkriva da Isusovo srce kuca. Tako su blizi ovi životi.
Kada govorimo o ljubavi, mi ne znamo baš puno govoriti, nego izrazimo to kroz znakove, kroz srce. Drage sestre, danas ćete i taj znak primiti na sebe da Njegovo srce, iako znakovito, bude blizu vašeg, da ono bude umjesto vašega i daje ritam vašem životu. Je li to srce djevice koja potpuno, savršeno ljubi? Ako Njega ne ljubimo savršeno, potpuno, ako On nije naš život, onda nema ni redovničkoga života. Danas upravo to želim da Marija Magdalena, na kojoj se napajala vaša Utemeljiteljica, čija sam pisma čitao i meditirao, mogu imati isti izvor u Mariji Magdaleni; tako su bliske, napajala se na ovom izvoru i osjetila da Kristova Krv koja je potekla na Kalvariji nije prestala teći. Ona će poteći i u vašem životu i teče u životu svakoga od vas, nas. Vi to želite i nazivom svoje Družbe svima nama posvjedočiti, ali ona zato mora biti u vašem životu živa, snažna, topla da je drugi mogu osjetiti, da je Bog Onaj koji teče i kroz naš život, čini nas jednom velikom obitelji.
Drage sestre, sada ćete pristupiti i izreći svoj zavjet, potpuno siromaštvo, bogatstvo u Bogu, poslušnost Riječi koja ima u sebi život i koja stvara Božju Riječ i prelijeva se kroz riječi ljudi koji vas prate. Izreći ćete riječi kao Marija Magdalena: „Onoga koga ljubi duša moja ja sam pronašla, On je živ! I želim svojim životom svjedočiti i naviještati Radosnu vijest. Isus je uskrsnuo, On je živ, ja sam ga susrela i to svjedočim riječju i životom.“ Amen.
